Mnogi oboljeli od Parkinsonove bolesti pate od poremećaja govora. Najčešći problemi s govorom su slab, promukao, nazalni ili monotoni glas, neprecizna artikulacija, spor ili brz govor, poteškoće prilikom započinjanja govorenja, umanjen stres ili ritam, mucanje i tremor. Oboljeli u prijenosu informacija također manje koriste neverbalne znakove, kao što je mimika lica. Te poteškoće se povećavaju kako bolest napreduje tako da mogu dovesti do ozbiljnih problema s komunikacijom.

Ovaj Cochrane sustavni pregled uspoređuje prednosti jedne vrste govorne i jezikovne terapije u odnosu na druge za oboljele od Parkinsonove bolesti. Relevantna ispitivanja su pronađena pretraživanjem 16 elektroničkih baza biomedicinske literature, raznih registara kliničkih ispitivanja i pregledom popisa referenci u pronađenim istraživanjima i drugim pregledima literature.

U ovaj sustavni pregled uključena su samo randomizirana kontrolirana klinička ispitivanja (u kojima su ispitanici nasumično raspoređeni u više skupina, od kojih je barem jedna kontrolna skupina). Prilikom istraživanja uspoređivane su dvije grupe pacijenata, svaka sa različitom formom govorne i jezikovne terapije, s tim da su pacijenti podijeljeni u grupe nasumičnim odabirom da se izbjegne pristranost.

Pronađeno je šest ispitivanja sa ukupno 159 pacijenata. Metode korištene u tim studijama toliko su se razlikovale da zbirna statistička analiza (meta-analiza) rezultata nije bila moguća. S obzirom na mali broj pacijenata te metodoloških nedostataka u ovim istraživanjima, ne postoji dovoljno dokaza da podrži korištenje jedne metode govorne i jezikovne terapije u odnosu na druge za liječenje govornih poteškoća oboljelih od Parkinsonove bolesti.