Atopijski ekcem (atopijski dermatitis ili ekcem dječje dobi) predstavlja veliki problem širom svijeta. Koža pacijenata oboljelih od atopijskog dermatitisa često ima visok broj bakterija Staphylococcus aureus (S. aureus).

Ponekad S.aureus može uzrokovati nastanak vidljivih sekundarnih infekcija. No čak i kada atopična područja ne djeluju inficirano, S. aureus može imati značajnu ulogu u razvoju upale kože. Stoga su razvijeni brojni načini liječenja dermatitisa u svrhu smanjivanja broja S. aureusa, uključujući oralnu primjenu antibiotika, ispiranje antibakterijskim sredstvima za pranje ili primjenu antibiotika u kombinaciji s drugim lijekovima za liječenje dermatitisa. Budući da nije jasno koji od navedenih načina terapije pruža bilo kakav željen klinički učinak i da postoji bojazan kako bi široka upotreba antibiotika mogla doprinijeti razvoju bakterijske rezistencije, napravljen se Cochrane sustavni pregled literature na tu temu.

Pregled uključuje 21 randomizirano kontrolirano ispitivanje s 1018 ispitanika u kojem je obuhvaćen niz terapija za smanjenje broja stafilokoknih bakterija: oralni antibiotici (3 istraživanja), antibakterijski sapuni (1 istraživanje), topikalni kortikosteroidi u kombinaciji s antibakterijskim sredstvom (10 istraživanja), antibakterijski dodaci kupkama (2 istraživanja), topikalne antiseptičke/antibiotske kreme (4 istraživanja) te odjeća impregnirana srebrom (1 istraživanje). Kvaliteta opisivanja tih istraživanja u znanstvenim radovima općenito je bila slaba, a mnoga su premala da bi omogućila utvrđivanje značajnih razlika u terapijskim pristupima čak i kad bi razlike postojale. Niti jedno od ispitivanja nije pokazalo značajnu prednost određenog terapijskog pristupa u vidu kratkoročne kontrole dermatitisa, iako neki jesu povezani sa smanjenjem broja S. aureusa na koži. Nema niti jasnih dokaza da je raširena primjena topikalnih kombinacija kortikosteroida i antibiotika učinkovitija u odnosu na samostalno primijenjene topikalne kortikosteroide. Neželjeni učinci, kao što su iritacije, su izrazito loše opisani, te je samo u jednoj studiji opisan nastanak rezistentnog bakterijskog soja u grupi ispitanika koji su primali oralne antibiotike. Samo je jedna manja, neuvjerljiva studija procjenjivala ispitanike s klinički inficiranim ekcemom.

Potreban je oprez prilikom tumačenja rezultata ove analize jer nemogućnost da se temeljem niza malih, loše opisanih studija pokaže prednost, ne znači nužno da antistafilokokna terapija ne može biti korisna kod ekcema. Uobičajeno je u kliničkoj praksi liječiti inficirane ekceme oralnim antibioticima, te bi se takva praksa trebala nastaviti ukoliko se temeljem znanstvenih dokaza ne ustanovi drugačije. No, uzevši u obzir da niti jedno istraživanje nije pokazalo jasnu kliničku korist antistafilokoknih mjera kod neinficiranih ekcema, njihova kontinuirana primjena je upitna u takvim situacijama. Potrebno je provesti više ispitivanja u svrhu utvrđivanja rizika i koristi takvih mjera u prevenciji pogoršanja (egzacerbacija) atopijskog dermatitisa.