Atipični ekcem je bolest kože koju odlikuje svrbež i upala, a koja negativno utječe na kvalitetu života djece s ekcemom te njihove roditelje ili njegovatelje. Ta bolest pogađa velik broj djece širom svijeta i broj oboljelih se povećava. Psihološki i edukacijski pristupi koriste se kao dopuna liječenju ekcema, na primjer, korištenjem jednostavnih psiholoških tehnika za kontroliranje svrbeža i grebanja ili smetnji sa spavanjem. Edukacijske intervencije provode medicinske sestre ili timovi specijalista u bolnicama ili udrugama, a mogu biti namijenjene pojedincima ili skupinama te se koriste kao pomoć roditeljima i djeci da razumiju stanje i svoju ulogu u uspješnom liječenju bolesti. Međutim, učinak tih pristupa nije sustavno analiziran.

U ovaj Cochrane sustavni pregled uključeno je 10 studija: 5 ih je korišteno u originalnom pregledu i 5 ih je uključeno u ovom ažuriranju.

Devet studija bilo je edukacijskih i pretežno namijenjenih roditeljima (ukupan broj sudionika: 2003), a deseta studija bila je psihološka intervencija namijenjena djeci (broj sudionika: 44).

Glavni rezultat ovog sustavnog pregleda je da trenutno postoje ograničeni dokazi iz istraživanja u vezi učinka edukacijskih i psiholoških pristupa kad se koriste uz lijekove za liječenje dječjeg ekcema. Uključene studije analizirale su različite intervencije, od jednokratnog 15-minutnog savjetovanja do opsežnih seansi za skupine roditelja koje su trajale 12 sati. Detalji o istraživanim intervencijama i osnove edukacijskih teorija u uključenim su studijama općenito slabo opisani. Studije su se razlikovale i po rezultatima koje su mjerile kod ispitanika.

Iako nije moguće izvući definitivan zaključak iz ovog sustavnog pregleda, nekoliko studija, koje su koristile edukacijske intervencije, pokazalo je takvi postupci mogu dovesti do poboljšanja u intenzitetu ekcema i kvaliteti života za djecu i njihove obitelji. Dvije studije su imale osobito obećavajuće rezultate. Jedna velika studija (broj ispitanika: 992), koja je koristila multidiscipliarnu grupnu intervenciju u bolničkom okruženju, pokazala je skromni napredak u težini bolesti i kvaliteti života. Jedina studija koja je koristila psihološki pristup pokazala je da metode opuštanja smanjuju težinu ekcema kad se usporedi samo s razgovorom.

Postoji potreba za daljnjim istraživanjima u kojima bi trebalo dati prednost uspoređivanju relativne isplativosti educiranja roditelja od strane zdravstvenih djelatnika ako se to provodi u timovima ili ako takve intervencije provode pojedinačne medicinske sestre. Potrebno je i provesti usporedbu s provedbom samopomoći kao jedinim postupkom. Pritom bi se trebao razmotriti i najprimjereniji vremenski okvir za procjenu djelotvornosti tih postupaka.