Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Primarna membranozna nefropatija (PMN) je autoimuna bolest u kojoj imunosni sustav tijela napada bubrege. Izraz "primarna" se koristi za opisivanje membranske nefropatije koja nije uzrokovana drugom bolešću u tijelu. PMN je vodeći uzrok nefrotskog sindroma u odraslih. Nefrotski sindrom je stanje u kojem je membrana bubrega oštećena i postaje propusna za proteine. Primarna membranska nefropatija dijagnosticira se nalazom u biopsiji bubrega uz prisutnost nefrotskog sindroma.

PMN nije štetan za otprilike jednu trećinu pacijenata koji će imati spontanu "potpunu remisiju", što znači da će se bolest sama riješiti. Međutim, otprilike jedna trećina doživjet će spontanu remisiju, ali će imati nešto proteina u urinu koji nastavlja s normalnom funkcijom bubrega. Ovi pacijenti obično trebaju samo potporno liječenje koje nema interakciju s imunosnim sustavom. Bez liječenja oko 15% do 50% pacijenata napreduje u završnu bubrežnu bolest unutar 10 godina.

U nekih pacijenata, PMN može biti teška ili se nastavlja pogoršavati čak i nakon 6 mjeseci potpornog liječenja. U ovih bolesnika može se koristiti dodatno liječenje koje prigušuje aktivnost imunosnog sustava kako bi se smanjilo oštećenje bubrega. Nije jasno koji od ovih oblika liječenja je najkorisniji i koje nuspojave se mogu pojaviti. Stoga je trajanje i intenzitet imunosupresivnog liječenja potrebno uskladiti s mogućim nuspojavama. Postoje različite klase lijekova koji se koriste u imunosupresivnoj terapiji. Ovi lijekovi se mogu ili ne moraju kombinirati s kortikosteroidima (lijekovi koji se temelje na hormonu kortizola koji reagira na stres).

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražen je Cochraneov specijalizirani registar za bubrege i transplantaciju zaključno sa 1. travnja 2021. godine. Kombinirali smo istraživanja kako bismo usporedili različite režime liječenja s imunosupresivnom terapijom, kako bi procijenili koji oblici liječenja pomažu pacijentima sa PMN i nefrotskim sindromom, a uz najmanje nuspojava.

Rezultati istraživanja

Ovaj pregled identificirao je šezdeset pet istraživanja s 3,807 pacijenata. Različite vrste imunosupresivnog liječenja uključuju alkilirajuće agense (ciklofosfamid i klorambucil), inhibitore kalcineurina (takrolimus i ciklosporin), antimetabolite (mofetilmikofenolat, azatioprin), biološke lijekove (npr. rituksimab) i adrenokortikotropni hormon. Ovi lijekovi se mogu ili ne moraju kombinirati s kortikosteroidima (npr. prednizonom), koji također potiskuju imunosni sustav. Nakon kombiniranja rezultata dostupnih istraživanja, otkrili smo da je u usporedbi sa nikakvim liječenjem, potpornim liječenjem ili samim steroidima, uporaba imunosupresivnog liječenja vjerojatno smanjila broj pacijenata koji su uznapredovali do završne faze bubrežne bolesti za oko 40% i povećala broj pacijenata koji su postigli potpunu remisiju. Međutim, imunosupresivno liječenje može dovesti do više nuspojava, što može uzrokovati prekid liječenja ili dovesti do toga da pacijenti moraju ići u bolnicu.

Različiti lijekovi koji se mogu koristiti u imunosupresivnom liječenju također su ispitani u našem pregledu. Otkrili smo da alkilirajuća sredstva vjerojatno povećavaju potpunu remisiju, ali mogu dovesti do više štetnih događaja. Nismo sigurni povećavaju li alkilirajuća sredstva stope infekcija ili raka. Na temelju trenutno dostupnih dokaza, učinkovitost uporabe inhibitora kalcineurina još je uvijek nejasna, ali postoje dokazi niske razine pouzdanosti o tome da mogu dovesti do sličnih stopa remisije u usporedbi s alkilirajućim agensima.

Nadalje, druge mogućnosti liječenja kao što su mikofenolatmofetil, adrenokortikotropni hormon, rituksimab i druge ispitane su samo u nekoliko istraživanja. Nema dovoljno podataka za donošenje konačnih zaključaka o primjeni ovih bolika liječenja u odraslih s PMN i nefrotskim sindromom.

Zaključci

Liječenje bolesnika s PMN-om i nefrotskim sindromom imunosupresivnom terapijom u usporedbi s nikakvim liječenjem ili samo potpornom terapijom vjerojatno štiti bubreg, ali može povećati nuspojave. Kombinacija imunosupresivne terapije sa steroidima može smanjiti aktivnost bolesti, a uporaba alkilirajućih sredstava u kombinaciji sa steroidima vjerojatno ima kratkoročne i dugoročne prednosti ograničavanja oštećenja bubrega. Druge terapije kao što su inhibitori kalcineurina, mikofenolatmofetil, rituksimab i adrenokortikotropni hormon imaju manje pouzdanih dokaza u pogledu sigurnosti i učinkovitosti iz ovih istraživanja.