Uvod

Mnoge smjernice za liječenje dijabetesa tipa 2 preporučuju razinu glikoziliranog hemoglobina A1c (HbA1c) ispod 7%. Razina HbA1c u krvi označava kontrolu glukoze u krvi ili glikemije kroz dulje vremensko razdoblje (dva do tri mjeseca). Tijekom razvoja dijabetesa tipa 2 postaje sve teže postići te razine samo promjenom "životnog stila" (prehrana, tjelovježba ili oboje) i lijekova koji snižavaju glukozu. Na koncu će značajnom broju osoba trebati liječenje inzulinom za bolju kontrolu glikemije. Liječenje inzulinom se može započeti kao samo inzulin, što se naziva monoterapija (znači da se prekida liječenje lijekovima koji snižavaju glukozu) ili u kombinaciji s lijekovima koji snižavaju razinu glukoze. U prvom slučaju, lijekovi koji snižavaju razinu glukoze mogu se dodati u kasnijoj fazi liječenja, ako se monoterapijom inzulinom ne uspije postići dobra razina Hb1Ac. Hipoglikemija i povećanje tjelesne težine najčešće su i najpoznatije nuspojave inzulina. Dodatak oralnih lijekova inzulinu može smanjiti potrebnu dozu inzulina i na taj način smanjiti te nuspojave vezane uz inzulin. Međutim, mogu se pojaviti druge nuspojave specifične za različite lijekove koji snižavaju razinu glukoze.

Pitanje koje postavlja sustavni pregled

Cilj ovog Cochrane sustavnog pregleda literature bio je analizirati kliničke pokuse u kojima je ispitana učinkovitost monoterapije inzulinom i dodatka oralnog antidijabetika osobama s dijabetesom tipa 2 već liječenih inzulinom, ali bez dobre kontrole glikemije.

Dosadašnje spoznaje

Nije jasno bi li osobe s dijabetesom tipa dva koje koriste samo inzulin i ne postižu dobre razine glukoze trebale nastaviti sa samim inzulinom ili bi im mogao koristiti dodatak oralnog antidijabetika.

Obilježja uključenih istraživanja

Svih 37 uključenih studija su bile randomizirane kontrolirane studije (kliničke studije u kojima su osobe nasumično raspoređene u jednu od dvije ili više terapijskih skupina). Trajanje je bilo između 2 i 12 mjeseca. Ukupan broj sudionika je bio 3227. Više vrsta monoterapije inzulinom (jednom dnevno dugo- ili srednjedugodjelujući inzulin, dva puta predmiješani inzulin, višestruko injiciranje kratkodjelujućim inzulinom) bile su uspoređivane s različitim skupinama dodatnih tableta antidijabetika: sulfonilurejama (kao što su glibenklamid/gliburid), metforminom, inhibitorima alfa-glukozidaze (poput akarboze), pioglitazona i DPP-4 inhibitora (kao što je saksagliptin).

Ključni rezultati

Dodatak oralnih lijekova monoterapiji inzulinom snizilo je HbA1c za 0,4 do 1%. Većina kombinacija oralnih dijabetika s inzulinom je dovelo do smanjenja potrebne dnevne doze inzulina dok je dnevna doza inzulina trebala biti povišena ili je ostala ista kod sudionika na monoterapiji inzulinom. U studijama koje su opisale podatke za epizode hipoglikemije teški slučajevi su bili rijetki te je blaga do umjerena hipoglikemija opažena u sličnom broju kada se uspoređivala monoterapija inzulinom s dodatkom oralnog antidijabetika inzulinom. Međutim, u većini studija koje su istraživale dodatak sulfonilureja inzulinu prijavljeno je više epizoda hipoglikemije. Štoviše, dodatak sulfonilureja inzulinu dovelo je do dodatnog povećanja tjelesne težine od 0,4 do 1,9 kg u usporedbi s -0,8 do 2,1 kg u skupini koja je primala monoterapiju inzulinom. Kombinacija pioglitazona i inzulina je uzrokovala je prosječno povećanje tjelesne težine od 3,8 kg u usporedbi s monoterapijom inzulinom. Razlika u prosječnom povećanju tjelesne težine s kombinacijom inzulina i metformina u usporedbi s monoterapijom inzulinom bilo je 2,1 kg manje kod kombinirane terapije. Nuspojave vezane uz probavni sustav, kao što su nadutost i dijareja, bile su najviše prijavljivane s metforminom i inhibitorima alfa-glukozidaze. Dodatak pioglitazona inzulinu u usporedbi s inzulinom samim uzrokovalo je više slučjeva edema (zadržavanje tekućine u tijelu) i srčanog zatajenja. Samo je jedna studija istražila zadovoljstvo pacijenta terapijom i nije pokazala značajnu razliku između dodatka glimepirida ili metformina i glimepirida inzulinu u usporedbi s monoterapijom inzulinom. Niti u jednoj studiji nije istražena smrtnost od bilo kojeg uzroka, oboljenja vezana uz dijabetes ili kvaliteta života povezana sa zdravljem.

Ovi se dokazi odnose na literaturu objavljenu do studenog 2015. godine.

Kvaliteta dokaza

Gotovo trećina studija imala je 30 ili manje sudionika. Puno studija nije imalo dovoljan broj sudionika i zbog toga vjerojatno ne mogu pružiti odgovor na vlastito istraživačko pitanje. To može značiti da potencijalno važne razlike između intervencijske i kontrolne skupine nisu bile uočene. Samo je pet studija imalo ponovni pregled nakon 12 mjeseci.