Kod pacijenata s bolestima jetre, osobito kod dekompenzirane ciroze, česta je pojava gubitka tjelesne mase te mišićnog tkiva. Poznato je da je takvi pacijenti imaju lošiji klinički ishod od pacijenata sa sličnom dijagnozom, ali bez gubitka tjelesne mase te mišićnog tkiva. Ukoliko je problem samo u manjku hranjivih tvari, za očekivati je da će uvođenje određenih hranjivih tvari rezultirati boljim ishodom. Hranjive tvari kao dodatak hrani ili umjesto hrane, u slučajevima kad se ne unose dovoljne količine, mogu se osigurati na način da ih pacijent samostalno konzumira putem raznih tekućih pripravaka. Hranjive se tvari također mogu unositi i pasivno, uvođenjem cijevi u venu (parenteralna prehrana) ili uvođenjem sonde u probavni trakt (enteralna prehrana). Sve ove nutritivne intervencije uključuju određeni trošak te mogu uzrokovati brojne komplikacije kao pto su povraćanje, proljev te promjenu metaboličkih funkcija (npr. visoki šećer u krvi). Dakle, važno je razlučiti hoće li ta vrsta nutritivnih intervencija (unos hranjivih tvari na druge načine, a ne samo hranom) rezultirati poboljšanjem kliničkog ishoda. S obzirom da je randomizirana studija, u kojoj su pacijenti nasumično razvrstani u skupine koje uzimaju ili ne uzimaju određenu terapiju, najbolji način da se to ustanovi, proveden je ovaj Cochrane sustavni pregled literature kako bi se svi takvi podaci sakupili i saželi. Pretražena je literatura kako bi se pronašle randomizirane studije koje su uspoređivale pacijente s bolestima jetre koji su dobivali neku vrstu parenteralne, enteralne ili oralne prehrambene potpore sa pacijentima koji nisu. Ove tri nutritivne intervencije sagledane su zasebno. Dodatno, unutar svake nutritivne intervencije, zasebno su analizirani pacijenti s različitim bolestima, a zasebno kirurški bolesnici. Stoga je provedeno šest osnovnih analiza: pacijenti s određenim bolestima koji primaju ili ne primaju parenteralnu prehranu te kirurški bolesnici koji ju primaju ili ne primaju, pacijenti s određenim bolestima koji primaju ili ne primaju enteralnu prehranu te kirurški bolesnici koji ju primaju ili ne primaju, pacijenti s određenim bolestima koji primaju ili ne primaju dodatke prehrani (suplemente) oralno te kirurški bolesnici koji ih primaju ili ne primaju. Praćeni ishodi bili su smrtnost, oštećenja jetre (ascites, krvarenje u probavnom sustavu, encefalopatija), kvaliteta života, nuspojave, infekcije, trošak, duljina hospitalizacije, žutica, postoperativne komplikacije (samo kod kirurških bolesnika) te promjene pokazatelja stanja uhranjenosti (npr. tjelesna masa). Pronađeno je ukupno 37 randomiziranih studija. Sve osim jedne imale su visoki rizik sustavnih grešaka (što bi podrazumijevalo precjenjivanje pozitivnih, a podcjenjivanje negativnih učinaka). Nakon obrade podataka, većina studija nije uspjela dokazati razlike. No, ipak su neke razlike potvrđene. Potvrđeno je da: 1) parenteralna prehrana brže smanjuje serumski bilirubin te poboljšava ravnotežu nitrogena kod pacijenata sa žuticom, a također može smanjiti neke postoperativne komplikacije; 2) enteralna prehrana može poboljšati ravnotežu dušika kod pacijenata s određenim bolestima te smanjiti postoperativne komplikacije; 3) suplementi smanjuju pojavnost ascitesa te smanjuju učestalost infekcija. Također, uzimanje suplemenata (pogotovo onih s aminokiselinama razgranatih lanaca) mogu pomoći kod liječenja pacijenata sa jetrenom encefalopatijom. Nije bilo značajnih učinaka suplemenata kod kirurških bolesnika. Za nijedan od navedenih pozitivnih učinaka se ne može reći da zasigurno postoji zbog grešaka u metodologiji studija, koje mogu rezultirati precjenjivanjem ispitivanih učinaka. Nadalje, zbog premalog broja uključenih pacijenata te premalog broja praćenih ishoda, ne mogu se isključiti mogućnost lažno značajnih i lažno neznačajnih rezultata. Na temelju sakupljenih podataka ne može se predložiti rutinsko provođenje tih nutritivnih intervencija. Potrebne su dobro osmišljene i dobro provedene randomizirane studije kako bi se dokazalo da je takva vrsta intervencija zbilja djelotvorna.