Brojne osobe nakon ozljede kralježničke moždine trpe dugotrajne (kronične) bolove. Osim lijekova protiv bolova pacijentima se često nude i druge terapije. Ovaj Cochrane sustavni pregled sažeo je dostupne dokaze o djelotvornosti i potencijalnim nuspojavama terapija za kroničnu bol nakon ozljede kralježničke moždine koje ne uključuju lijekove (ne-farmakološke terapije).

Pretražene su studije objavljene do ožujka 2011 i pronađeno je 16 randomiziranih kontroliranih istraživanja s ukupno 616 ispitanika. Te su studije podijeljene prema vrsti terapije u 8 skupina: osam studija istražilo je stimulaciju mozga, od kojih je 5 ispitalo električnu, a 3 magnetsku stimulaciju. Tri studije ispitale su programe tjelovježbe, dvije akupunkturu, a po jedna studija samostalnu hipnozu, transkutanu električnu stimulaciju živca (TENS) i kognitivno-bihevioralne programe. Uključene studije koristile su cijeli niz različitih metoda za mjerenje boli i druge rezultate. Usporedne skupine također su se razlikovale i uključivale su lažne terapije, liste čekanja i druge terapije za bol.

Za bilo koju vrstu intervencija pronađen je malen broj studija, a u njima je bilo uključeno vrlo malo ispitanika. Prikazani detalji o studijama obično su bili manjkavi. Ukupna kvaliteta studija bila je loša. Primjerice, nekoliko je studija koristilo neprimjerene usporedne skupine, kao što su liste čekanja. Zbog toga je djelotvornost tih terapija upitna. Dodatnim pretraživanjem literature u studenom 2014. pronađene su novije studije koje će se uključiti u obnovljenu verziju ovog sustavnog pregleda.

Za jednu vrstu liječenja - transkranijalnu direktnu stimulaciju električnom strujom (tDCS) mogli su se zajednički analizirati rezultati iz 2 studije. Zbirni su rezultati pokazali da tDCS ublažava bol u kratkom i srednjem razdoblju. Također se pokazalo da programi tjelovježbe za kroničnu bol ramena mogu ublažiti bol. Nisu pronađeni dokazi koji bi pokazali da ponavljana transkranijalna magnetska stimulacija (rTMS), kranijalna elektroterapijska stimulacija (CES), akupunktura, samostalna hipnoza ili TENS mogu biti bolji od usporednih kontrolnih intervencija za ublažavanje kronične boli u osoba s ozljedom kralježničke moždine. Vezano za druge pokazatelje uspjeha liječenja, osim boli, kao što su tjeskoba (anksioznost), depresija ili kvaliteta života, kao i dugoročni štetni učinci, nije moguće donijeti zbirne zaključke zbog manjkavosti podataka. Uključene studije ne dopuštaju donošenje čvrstih zaključaka o tome da li terapije koje ne uključuju lijekove mogu biti djelotvorne i sigurne za ublažavanje boli nakon ozljede kralježničke moždine. Potrebne su nam nove studije s velikim brojem ispitanika i studije bolje kvalitete kako bi se odredila djelotvornost i sigurnost takvih terapija.