Kod hemofilije i drugih prirođenih bolesti krvarenja krv se ne zgrušava propisno, što može dovesti do pretjeranog krvarenja. To je osobito važno tijekom kirurških zahvata, kad rizik od krvarenja ovisi o vrsti i težini bolesti zgrušavanja i vrsti kirurškog zahvata. Stoga prije i nakon kirurškog zahvata te osobe trebaju primiti odgovarajuću terapiju koja će njihovoj krvi omogućiti da se uredno zgrušava i na taj način će se spriječiti krvarenje. U takvim situacijama daju se koncentrati koji sadrže faktore zgrušavanja (kad su dostupni i kad ih je primjereno dati u pojedinaca kojima nedostaju pojedini proteini koji omogućuju uredan proces zgrušavanja) ili drugi nespecifični lijekovi za zgrušavanje, ili kombinacija tih lijekova. Nije poznato koja je najbolja doza ili trajanje ili način primjene tih terapija u takvim okolnostima.

U okviru ovog Cochrane sustavnog pregleda autori su pretražili literaturu kako bi našli randomizirane kontrolirane pokuse u kojime je procijenjena učinkovitost (smrtnost, gubitak krvi, potreba za ponovnom intervencijom, subjektivna procjena učinkovitosti, trajanje i doza terapije) i sigurnost bilo koje vrste liječenja koja se daje ljudima s prirođenim poremećajima krvarenja tijekom bilo koje vrste kirurškog zahvata. Pronađena su 4 takva istraživanja i uključena u ovaj sustavni pregled. Dva su istraživanja procijenila 59 oboljelih od hemofilije A ili B koji su primali antifibrinolitičke lijekove (koji smanjuju razgradnju krvnog ugruška) ili placebo uz dodatak početne standardne terapije prije zahvata vađenja zuba. Druga dva istraživanja procijenila su 53 osobe s hemofilijom A ili B i inhibitorima (protutijela koja osoba ima u tijelu, a koja djeluju protiv faktora zgrušavanja koji se daju u koncentratu) koje su primale različite koncentrate za zgrušavanje, rekombinantni aktivirani faktor zgrušavanja VII, i prije i nakon kirurškog zahvata. Ta su dva istraživanja istražila različite vrste liječenja: visoku dozu u usporedbi s niskom dozom i jednu veliku (bolus) infuziju u usporedbi s trajnom infuzijom.

Istraživanja uključena u ovaj sustavni pregled dala su neke informacije koje se mogu primijeniti u dvije specifične situacije, z aosobe s prirođenim poremećajima krvarenja koje se trebaju podvrgnuti kirurškom zahvatu. Međutim, kad se zbirno sagledaju, nema dovoljno dokaza iz kliničkih pokusa koji bi omogućili da se odredi koja vrsta liječenja je najbolja za koju vrstu bolesti i koju vrstu zahvata. Bilo bi korisno napraviti nova istraživanja na ovu temu kako bi se poboljšalo naše znanje, međutim takva istraživanja je teško provesti i čini se da trenutno nisu klinički prioritet. U praksi se vidi da se i veći i manji kirurški zahvati sigurno izvode na osobama s poremećajima krvarenja, pri čemu se koristi lokalno iskustvo i podatci iz nekontroliranih studija.