Zašto je ovaj sustavni pregled važan?

Panični poremećaj je čest u općoj populaciji, te je karakteriziran učestalim i nepredvidljivim paničnim napadajima, čije je obilježje nalet intenzivnoga straha koji doseže vrhunac unutar nekoliko minuta. Nakon jednog ili više paničnih napada, razvija se agorafobija, odnosno strah od situacija iz kojih je teško pobjeći ili gdje pomoć ne bi mogla biti pružena osobi u slučaju nužde. Panični poremećaj liječi se psihološkim intervencijama i lijekovima, a često se koristi i njihova kombinacija. Iako nisu preporučeni kao lijek izbora, benzodiazepini se često koriste pri liječenju paničnog poremećaja. Benzodiazepini imaju brzi početak djelovanja, ali također imaju veliki rizik za razvijanje ovisnosti i simptoma ustezanja.

Kome je namijenjen ovaj sustavni pregled?

Pacijentima i liječnicima opće prakse.

Na koja pitanja nastoji odgovoriti ovaj sustavni pregled?

Koliko je učinkovito liječenje benzodiazepinima naspram placeba (lažno liječenje) pri liječenju paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije?

Koliko su prihvatljivi benzodiazepini u usporedbi s placebom pri liječenju paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije?

Koliko ljudi s paničnim poremećajem sa ili bez agorafobije doživi nuspojave s benzodiazepinima u usporedbi s placebom?

Koja su istraživanja uključena u ovaj sustavni pregled?

Autori su pretražili elektroničke baze podataka i registre istraživanja kako bi pronašli sva relevantna istraživanja. Uključeni su samo nasumični kontrolirani klinički pokusi (vrsta istraživanja u kojoj su sudionici stavljeni u jednu od pokusnih skupina koristeći metodu nasumičnog odabira) koji su uspoređivali liječenje benzodiazepinima i placebom kod odraslih osoba s dijagnozom paničnog poremećaja s ili bez agorafobije. Uključena su samo istraživanja u kojima ni pacijenti ni liječnici nisu znali koji lijek pacijent dobiva. Ukupno je 24 istraživanja sa 4233 ispitanika uključeno u ovaj sustavni pregled.

Što nam govore dokazi ovog sustavnog pregleda?

Pronađeni su dosljedni dokazi o mogućoj prednosti benzodiazepina u poboljšanju simptoma panike, te u broju sudionika koji bi odustali od liječenja. Nadalje, moguće je da benzodiazepini poboljšavaju društveno funkcioniranje u većoj mjeri od placeba. S druge strane, moguće je da postoje sudionici koji su liječenje napustili zbog nuspojava, te više sudionika koji su iskusili barem jednu nuspojavu pri liječenju benzodiazepinima. Također, postoje ozbiljna ograničenja u dizajnu istraživanja uključenih u ovaj sustavni pregled. Čini se da su u barem nekim istraživanjima sudionici i liječnici mogli pogoditi u koju su skupinu (kontrolnu ili eksperimentalnu) razvrstani, stoga je moguće da neka od istraživanja nisu provedena kao dvostruko slijepa. Moguće je da je zbog ovih ograničenja došlo do precjenjivanja učinkovitosti liječenja. Još jedno veliko ograničenje je da su uključena istraživanja pokrivala samo kratko vremensko razdoblje, te nisu uključila mogućnost razvitka ovisnosti i pojavu simptoma ustezanja. Nadalje, nije jasno je li nakon prestanka terapije zadržan postignuti terapeutski učinak.

Koji su daljnji koraci?

Trebalo bi provesti visoko kvalitetna istraživanja koja procjenjuju duže vremensko razdoblje liječenja, jer se time može ustvrditi jesu li povoljni učinci liječenja dugotrajni, a pritom i staviti u kontekst rizik simptoma ustezanja i rizik razvijanja ovisnosti. Svejedno, nije izgledno da će se promijeniti općeniti zaključci o učinkovitosti benzodiazepina u kraćem vremenskom razdoblju i zaključci o njihovom potencijalu za razvitak ovisnosti. Usporedbe s drugim aktivnim terapijama koje uključuju i psihoterapiju bi mogle biti više prikladne za primjenu u kliničkoj praksi, primjerice putem meta-analiza učinkovitosti više različitih metoda liječenja.