Istraživačko pitanje

Koji je najbolji oblik tekućine, koliki volumen, način davanja tekućine i trajanje terapije tekućinom za smanjenje rizika od smrti ili ovisnosti o tuđoj pomoći u osoba koje su preživjele moždani udar?

Dosadašnje spoznaje

Tekućine koje se daju u venu (intravenski) ili pod kožu (subkutano) često se primjenjuju u osoba koje su doživjele moždani udar, ali nema jasnih smjernica o tome koji je najbolji oblik terapije tekućinom u takvim slučajevima. Postoji niz različitih tekućina koje bi se mogle dati pacijentima u toj situaciji: izotoničke tekućine ili kristaloidi su otopine koje sadrže sličnu količinu otopljene soli kao i zdrave stanice u tijelu i krv, dok hipertonične otopine ili koloidi obično sadrže više otopljenih čestica i veće čestice nego zdrave stanice i krv. Te otopine mogu se davati u različitoj količini, i kroz različito vrijeme. Stoga je u ovom Cochrane sustavnom pregledu pretražena literatura kako bi se pronašli odgovori na otvorena pitanja vezana za najbolju vrstu i način primjene tekućine u osoba koje su preživjele moždani udar.

Značajke istraživanja

Dokazi se temelje na literaturi objavljenoj do svibnja 2015. Pronađeno je 12 studija (s ukupno 2351 ispitanika) u kojima su uspoređeni koloidi i kristaloidi. Jedanaest od tih studija uključilo je pacijente s ishemijskim moždanim udarom (koji nastaje zbog ugruška koji je začepio krvnu žilu), a jedna je studija uključila pacijente s hemoragijskim moždanim udarom (koji nastaje zbog krvarenja). Pet od tih studija (1420 ispitanika) također je usporedilo fiziološku otopinu, koja je najčešća vrsta intravenske tekućine koja se primjenjuje, s drugom vrstom tekućine. Najveća studija imala je 841 ispitanika, dok ih je u najmanjoj bilo uključeno 27. Duljina davanja tekućine razlikovala se među studijama, od 2 h do 10 dana.

Deset studija je navelo izvor financiranja. Među njima su dvije studije financirali proizvođači testiranih otopina.

Ključni rezultati

Nisu pronađene nikakve studije u kojima je ispitan optimalni volumen tekućine, način davanja ili trajanje terapije tekućinom.

Utvrđeno je da osobe koje nakon moždanog udara primaju kristaloide (uključujući fiziološku otopinu) imaju isti rizik od smrti ili ovisnosti o tuđoj pomoći kao i osobe koje su primile druge vrste tekućina. Osobe koje su dobile kristaloide imale su manji rizik od razvoja plućnog edema, komplikacije koja dovodi do problema s disanjem zbog suvišnog nakupljanja tekućine u plućima. Temeljem prikupljenih dokaza teško je donijeti konkretne zaključke o tome koje su tekućine bolje za smanjenje oticanja mozga (cerebralni edem) ili ozbiljne upale pluća.

Nisu pronađeni dokazi koji bi definirali optimalni volumen, trajanje ili način parenteralnog davanja tekućine u osoba koje su preživjele moždani udar.

Kvaliteta dokaza

Većina studija imala je nizak do umjeren rizik od pristranosti zbog metodoloških ograničenja i nedosljednosti. Većina studija je opisala rezultate koje su namjeravali istražiti.