Dosadašnje spoznaje
Neovaskularna senilna makularna degeneracija je kronična bolest oka koja ima sklonost napredovanju i vodeći je uzrok sljepoće u starijoj populaciji. Za bolest je karakterističan abnormalan rast arterija i vena (stvaranje novih krvnih žila – tzv. neovaskularizacija) u makuli – području mrežnice (stražnjeg dijela oka) koji je odgovoran za centralni vid. Ukoliko se bolest ne liječi, curenje tekućine iz tih krvnih žila dovodi do naticanja i oštećenja makule, što dovodi do nastanka vezivnog ožiljka koji remeti vid. Oko 10% pacijenata s neovaskularnom senilnom makularnom degeneracijom je slijepo, što čini 90% svih slučajeva teškog gubitka vida zbog senilne makularne degeneracije.

Lijekovi za neovaskularnu senilnu makularnu degeneraciju ciljaju nove krvne žile. Bevacizumab i ranibizumab su biološki lijekovi (biologici) koji se vežu na vaskularni endotelni čimbenik rasta (VEGF) i blokiraju njegovu biološku funkciju. VEGF je protein koji nastaje u stanicama tijela, a koji stimulira rast i povećava propusnost krvnih žila. Stoga dva spomenuta lijeka zaustavljaju proces nastanka novih krvnih žila. Ranibizumab je odobren za liječenje neovaskularne senilne makularne degeneracije putem davanja injekcija direktno u oko (intravitrealne injekcije), dok je bevacizumab odobren kao lijek za terapiju karcinoma putem davanja injekcije u venu preko kože. Ta dva lijeka imaju sličan kemijski sastav i sličan mehanizam djelovanja. Iako imaju jednak učinak, smatra se da ta dva lijeka nisu jednako sigurna te da jedan od njih može izazvati više nuspojava (štete) na razini cijelog tijela u usporedbi s drugim.

Istraživačko pitanje
Cochrane sustavni pregled je analizirao da li se bevacizumab i ranibizumab razlikuju po pitanju ozbiljnih nuspojava u osoba s akutnom senilnom makularnom degeneracijom. Ozbiljnim nuspojavama smatraju se stanja koja mogu dovesti do smrti, ugroziti život, stanja koja zahtijevaju primitak u bolnicu ili produljeni boravak u bolnici, ili trajnu/značajnu invalidnost.

Obilježja studija
Pronađeno je 9 randomiziranih kontrolnih studija s ukupno 3655 ispitanika u kojima su direktno uspoređeni bevacizumab i ranibizumab. Nijedno od tih istraživanja nije financirala farmaceutska industrija. Šest studija je dovršeno i objavljeno, dvije studije su dovršene, ali njihovi rezultati nisu objavljeni, a jedna studija još uvijek traje. Autori Cochrane sustavnog pregleda su mogli iskoristiti podatke o sigurnosti lijekova iz svih tih istraživanja, pri čemu su im bili dostupni podatci i iz objavljenih i neobjavljenih studija.

Lijekovi su davani najviše do dvije godine, ili kontinuirano ili povremeno. Kad su davani kontinuirano, pacijenti su redovito uzimali lijekove, bez obzira na to je li bolest ušla u bolju fazu ili se pogoršavala. Povremeno uzimanje lijekova odnosi se na terapiju kod koje pacijenti lijekove uzimaju „po potrebi“ ili kao produljenu terapiju sve dok pacijent nema znakove ponovnog javljanja neovaskularnih manifestacija. Praćenje ispitanika i štetnih učinaka redovito se provodilo do jedne ili do dvije godine, bez obzira na to je li terapija bila kontinuirana ili povremena.

Sve su studije koristile odobrenu dozu ranibizumaba (0,5 mg), a doza bevacizumaba je bila ona koju najčešće preporučuju oftalmolozi za intravitrealnu injekciju (1,25 mg).

Tri su studije isključile ispitanike s visokim rizikom od srčano-žilnih bolesti. Međutim, četiri studije su uključile i pacijente s različitim rizikom od srčano-žilnih bolesti, i na taj način uključile velik raspon pacijenata koji se viđa u rutinskoj bolničkoj praksi.

Ključni rezultati
Sustavni pregled je pokazao da je sustavna sigurnost bevacizumaba za neovaskularnu senilnu makularnu degeneraciju slična kao i kod ranibizumaba, osim za probavne smetnje, što je dio sekundarne analize.

Ako bi se 1000 ljudi liječilo ranibizumabom kroz jednu ili dvije godine, 34 bi umrlo. Ako se umjesto toga liječe bevacizumabom, između 27 i 53 njih bi umrlo. Ako bi se 1000 ljudi liječilo ranibizumabom, 222 bi iskusilo jednu ili više ozbiljnih nuspojava. Ako bi se 1000 ljudi liječilo umjesto toga bevacizumabom, između 200 i 291 bi iskusilo takve nuspojave. Smrtni slučajevi vjerojatno nisu povezani s primjenom lijeka.

Kvaliteta dokaza
Nije bilo moguće u potpunosti procijeniti kvalitetu neobjavljenih studija. Ukupno su dokazi ocijenjeni kao niske ili umjerene kvalitete jer autori nisu mogli biti sigurni da je jedan lijek bolji od drugog za brojne ishode. Studije su imale ograničenja i po pitanju ispitanika koji su u njih bili uključeni, kao i činjenice da mnoge studije nisu mjerile važne ishode u ispitanika koji su doživjeli ozbiljne nuspojave. Manjak informacija uočen je jednako često u studijama koje su istraživale bevacizumab, kao i u studijama koje su analizirale ranibizumab.