Ključne poruke

- Zbog nedostatka čvrstih dokaza, nije jasno je li obuka o zaštiti djece bolja od nikakve obuke ili alternativne obuke (npr. obuke o kulturološkoj osjetljivosti) u poboljšanju prijava o zlostavljanju i zanemarivanju djece od strane stručnjaka.

- Potrebna su veća, dobro osmišljena ispitivanja za procjenu učinaka obuke sa širim rasponom profesionalnih skupina.

- Buduća istraživanja bi trebala usporediti intervencije uživo i one provedene putem elektronskog učenja.

Zašto trebamo poboljšati prijavu zlostavljanja i zanemarivanja djece?

Zlostavljanje i zanemarivanje djece uzrokuje značajnu štetu djeci, obiteljima i zajednicama. Najteža posljedica je smrtnost djece, ali ostale posljedice uključuju tjelesne ozljede, psihičke probleme, zlouporabe alkohola i droga te probleme u školi i na poslu. Mnoge profesionalne skupine, kao što su učitelji, medicinske sestre, liječnici i policija, dužni su zakonom ili organizacijskim pravilnicima prijaviti poznate ili sumnjive slučajeve zlostavljanja i zanemarivanja djece zakonskim tijelima za zaštitu djece. Kako bi ih pripremili za prijavu, razvijene su i korištene različiti treninzi. Oni mogu varirati u trajanju, formatu i načinima isporuke. Na primjer, mogu imati za cilj povećanje znanja i svijesti o pokazateljima zlostavljanja i zanemarivanja djece; prirodu obveze i postupaka izvješćivanja; i stavove prema dužnosti prijave. Takvo se osposobljavanje obično provodi kao postkvalifikacija, kao oblik kontinuiranog profesionalnog razvoja; međutim, malo se zna o tome funkcionira li, bilo u poboljšanju prijavljivanja zlostavljanja i zanemarivanja djece općenito, za različite vrste stručnjaka ili za različite vrste zlostavljanja.

Cilj ovog sustavnog pregleda

Željeli smo saznati:

- poboljšava li obuka o zaštiti djece prijave zlostavljanja i zanemarivanja djece;

- koje komponente učinkovite obuke pomažu stručnjacima da prijave zlostavljanje i zanemarivanje djece; i

- uzrokuje li obuka bilo kakve neželjene učinke.

Kako je izrađen ovaj sustavni pregled?

Tražili smo ispitivanja koja su uspoređivala:

- obuku za zaštitu djece sa izostankom obuke ili sa listom čekanja (oni koji su stavljeni na listu čekanja kako bi obučavanje dobili kasnije); i

- obuku o zaštiti djece s alternativnom obukom (koja nije povezana sa zlostavljanjem i zanemarivanjem djece, npr. obuka o kulturološkoj osjetljivosti).

Autori su usporedili i saželi rezultate i ocijenili pouzdanost dokaza na temelju čimbenika kao što su metode i veličina istraživanja.

Što smo pronašli?

Pronašli smo 11 ispitivanja koja su uključivala 1,484 ljudi. Veličina ispitivanja kretala se od 30 do 765 sudionika. Devet ispitivanja provedeno je SAD-u, jedno u Kanadi i jedno u Nizozemskoj. U ispitivanjima je ispitan niz različitih vrsta obuke. Neke su bile radionice uživo, u rasponu trajanja od jedne dvosatne radionice do šest 90-minutnih seminara koji su se održavali tijekom jednog mjeseca; a neke su bile samostalno vremenski određene putem e-učenja. Obuku su razvili stručnjaci, a održavali su je specijalisti voditelji, stručnjaci za to područje ili interdisciplinarni timovi. Devet ispitivanja dobilo je vanjsko financiranje: pet od saveznih vladinih agencija, dva od sveučilišta i filantropske organizacije, jedno od filantropskog ogranka međunarodne tehnološke tvrtke i jedno od nevladine organizacije (programer intervencije za obuku).

Ključni rezultati

Nije jasno utječe li obuka o zaštiti djece na:

- broj prijavljenih slučajeva zlostavljanja i zanemarivanja djece (jedno ispitivanje, 42 sudionika); ili

- broj prijavljenih slučajeva na temelju hipotetskih slučajeva zlostavljanja i zanemarivanja djece (dva ispitivanja, 87 sudionika).

Na temelju dostupnih informacija nismo mogli odgovoriti na pitanje utječe li obuka na broj službenih slučajeva koja bilježe tijela za zaštitu djece, odnosno na kvalitetu tih izvješća; ili ima li trening bilo kakve neželjene učinke.

Obuka o zaštiti djece može povećati znanje stručnjaka o dužnosti, procesima i procedurama prijave (jedno ispitivanje, 744 sudionika). Nije jasno utječe li obuka o zaštiti djece na:

- znanje stručnjaka o ključnim konceptima zlostavljanja i zanemarivanja djece općenito (dva ispitivanja, 154 sudionika);

- znanje stručnjaka o temeljnim konceptima posebno o seksualnom zlostavljanju djece (tri ispitivanja, 238 sudionika);

- vještinu stručnjaka u razlikovanju prijavljivih i neprijavljivih slučajeva (jedno ispitivanje, 25 sudionika); ili

- stavove stručnjaka prema obvezi prijavljivanja (jedno ispitivanje, 741 sudionik).

Koja su ograničenja ovih dokaza?

Pouzdanost dokaza je bila niska do vrlo niska. Rezultati su se temeljili na malom broju ispitivanja, od kojih su neka bile stara i imala su metodološke probleme. Na primjer, ljudi uključeni u ispitivanje bili su svjesni koje su intervencije primali, a nisu sva ispitivanje pružile podatke za sve ishode koji su nas zanimali. Osim toga, naše analize ponekad su uključivale samo jednu profesionalnu skupinu, ograničavajući primjenjivost naših nalaza na druge profesionalne skupine.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 4. lipnja 2021. godine.