Zašto je ovaj sustavni pregled važan?

Samoozljeđivanje, koje uključuje namjerno nesmrtonosno trovanje samog sebe/predoziranje i nanošenje ozljeda samome sebi, velik je problem u brojnim državama i izrazito je povezano s rizikom od budućeg samoubojstva. To je stanje vrlo stresno i za pacijente i za njihove obitelji i prijatelje te je vrlo zahtjevno za kliničku praksu. Stoga je vrlo važno procijeniti dokaze o djelotvornim terapijama za samoozljeđivanje.

Koga bi mogao zanimati ovaj pregled?

Kliničare koji rade s ljudima koji se samoozljeđuju, osobe koje donose odluke, ljude koji se samoozljeđuju ili su u riziku da to naprave i njihove obitelji i rodbinu.

Na koja pitanja ovaj pregled želi odgovoriti?

Ovaj pregled literature je obnovljena verzija ranijeg Cochrane sustavnog pregleda iz 1999. godine koji je pokazao mali broj dokaza o korisnim učincima psihosocijalne terapije na ponavljajuće samoozljeđivanje. Cilj ove nove verzija pregleda literature je napraviti daljnju procjenu dokaza o učinkovitosti psihosocijalnih terapija za pacijente koji se samoozljeđuju, pri čemu je analiziran veći broj rezultata.

Koje su studije uključene u ovaj pregled?

Kako bi se uključila u ovaj pregled literature istraživanja su morala biti randomizirani kontrolirani pokusi koji su istražili psihosocijalne terapije za odrasle koji su se nedavno samoozljeđivali. Pretražene su elektroničke baze podataka kao bi se pronašla sva takva istraživanja objavljena do 22. travnja 2015. Pronađeno je 55 istraživanja koja su udovoljavala kriterijima uključenja.

Što nam govore dokazi iz pregleda?

U nizu istraživanja ispitane su psihosocijalne terapije za samoozljeđivanje u odraslih. Zadnjih godina je više takvih istraživanja provedeno u zemljama niskih i srednjih prihoda kao što su Kina, Iran, Pakistan i Šri Lanka.

Pronađeni su određeni dokazi umjerene kvalitete koji pokazuju da je kognitivno-bihevioralna psihoterapija (KBT) čiji je cilj promjena štetnih misli, emocija i ponašanja korisna za sprječavanje ponavljanja samoozljeđivanja, iako nije smanjila ukupnu učestalost samoozljeđivanja. Ohrabrujući rezultati iz malih istraživanja umjerene do vrlo niske kvalitete pronađeni su za druge intervencije čiji je cilj bio smanjiti učestalost samoozljeđivanja u osoba koje vjerojatno imaju poremećaj osobnosti. Te intervencije uključuju skupnu psihoterapiju za regulaciju emocija, mentalizaciju (psihosocijalnu terapiju čiji je cilj poboljšati razumijevanje vlastitog i tuđih duševnih stanja), dijalektičke bihevioralne terapije (DBT; psihosocijalne terapije čiji je cilj pomoći u prepoznavanju okidača koji dovode do reaktivnih ponašanja i pomoći osobama s emocionalnim vještinama za izbjegavanje tih reakcija). DBT nije bila povezana sa značajnim smanjenjem ponavljanja samoozljeđivanja u usporedbi s uobičajenom terapijom. Međutim, dokazi niske kvalitete ukazuju da DBT smanjuje učestalost samoozljeđivanja.

Nisu pronađeni jasni dokazi koji podupiru djelotvornost dugotrajne primjene DBT, vođenja slučaja (engl. case management), pristupa koji poboljšavaju suradljivost u terapiji, miješanih multimodalnih intervencija (koje se sastoje od psihološke terapije i udaljenih intervencija koje se temelje na kontaktu), udaljenih intervencija koje se temelje na kontaktu (razglednice, hitne kartice i telefonski kontakt), treninga za rješavanje međuljudskih problema, bihevioralne rapije, pružanja informacija i podrške, liječenja zlouporabe alkohola, kućnih terapija za liječenje problema, intenzivnog liječenja u bolnici i liječenja u zajednici, primitka u opću bolnicu, intenzivnog ambulantnog liječenja ili dugotrajne psihoterapije.

Pronađeni su samo ograničeni dokazi iz dijela istraživanja o tome jesu li istraživane intervencije imale različit učinak na muškarce i žene. Istraživanja nisu opisala nikakve nuspojave osim samoubilačkog ponašanja.

Što bi dalje trebalo učiniti?

Obećavajući rezultati pronađeni za psihološku terapiju koja se temelji na KBT i dijalektičku bihevioralnu terapiju ukazuju na potrebu daljnjih istraživanja tih terapija i ispitivanja kojim pacijentima će takve terapije najviše koristiti. Pronađeno je svega nekoliko, uglavnom malih, istraživanja većine drugih vrsta psihosocijalnih terapija. Ta istraživanja dala su malo dokaza o korisnim učincima, ali oni se ne mogu isključiti. Potrebno je provesti više istraživanja o tome mogu li psihosocijalne intervencije različito djelovati na muškarce i žene.