Nakon transplantacije bubrega, pacijenti primaju kombinaciju imunosupresivnih lijekova kako bi se spriječilo odbacivanje transplantiranog bubrega. Ti terapijski režimi obično sadržavaju inhibitor kalcineurina (takrolimus ili ciklosporin A), kortikosteroide i antiproliferativni lijek (mikofenolična kiselina (MPA), npr. mikofenolat mofetil (MMF) ili azatioprin (AZA)). MPA se smatra jačim imunosupresivom nego AZA, ali njegova djelotvornost za preživljenje presatka i sigurnost upotrebe tijekom duljeg razdoblja nisu dovoljno poznati.

U ovom Cochrane sustavnom pregledu, uspoređena je učinkovitost i sigurnost MPA i AZA u randomiziranim kontroliranim studijama kada su davani kao dio imunosupresivnog režima odmah nakon transplantacije bubrega.

Zadnje pretraživanje literature obavljeno je 21. rujna 2015. i pronađeno je 23 studija u kojima je 3301 pacijent liječen s MPA (u svim studijama je korišten MMF) ili AZA. Metodološka kvaliteta studija bila je ograničena, npr. samo u dvije randomizirane kontrolirane studije su pacijenti i zdravstveni radnici bili zasljepljeni (što znači da nisu znali koji lijek uzimaju).

MMF je bio učinkovitiji od AZA u smanjivanju rizika od gubitka presatka (za otprilike 20%) i akutno odbacivanje (za otprilike 30%). Nije primijećena razlika u stopi smrtnosti. Štoviše, funkcija presatka se činila slična kod obje terapije.

Kada se daju lijekovi za supresiju imunološkog sustava to može dovesti do ozbiljnih nuspojava kao što su infekcije i maligne promjene. Podaci o nuspojavama bili su ograničeni zbog kratkog vremena do kontrole u studijama pošto se te nuspojave javljaju nakon nekoliko godina terapije. Nadalje, studije se nisu fokusirale na ta stanja i nisu koristile usklađene dijagnostičke kriterije. Broj infekcija citomegalovirusom nije se razlikovao između MMF i AZA, ali bio je 1,7 puta povećan rizik od puno težeg, tkivno invazivne infekcije citomegalovirusom u pacijenata liječenih MMF. Informacije o malignim promjenama objavljene su u samo pet studija tako da nije bilo moguće izvući čvrste zaključke. Probavne nuspojave (npr. mučnina i dijareja) bile su češće u terapiji s MMF, dok su supresija koštane srži (npr. smanjen broj trombocita - trombocitopenija) i povišene razine jetrenih enzima bile češće zabilježene u pacijenata koji su primali AZA.

Općenito, dokazi o ishodima učinkovitosti su visoke kvalitete i mogu se gledati kao poprilično čvrsti, ali manje su pouzdani podatci o sigurnosti terapije. Stoga bi zdravstveni radnici trebali razmotriti potencijalne koristi i štete MMF i AZA ovisno o individualnim rizicima i željama pacijenata. Liječnici trebaju prilagoditi odluku između tih lijekova kao komponenata imunosupresivnog režima za svakog pacijenta ponaosob.