Irena: Djeca koja su izložena traumi mogu doživjeti ozbiljne probleme mentalnoga zdravlja, te se nizom psiholoških terapija pokušavaju spriječiti takvi ishodi. U listopadu 2016. godine Donna Gillies s Western Sydney Local Health District-a u Australiji i kolege prikupili su dokaze u novom Cochrane sustavnom preglednom radu. Glavna autorica objašnjava što su pronašli, a Helena Tomljenović s Medicinskog fakulteta u Splitu prevela je razgovor i govorit će nam o tome.

Helena: Ovaj rad je nastavak prethodnog pregleda psiholoških oblika liječenja djece i adolescenata kojima je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj. Cilj ovog obnovljenog pregleda je provjeriti mogu li u djece i adolescenata koji su bili izloženi traumi takve terapije biti učinkovite kao prevencija negativnih ishoda, uključujući PTSP. Autori su u analizu uključili objavljeni 51 pokus, s ukupno više od 6000 sudionika. Dvadeset pokusa uključivalo je djecu, dva predškolsku djecu, a deset adolescente. U ostalima uključeni su bili i djeca i adolescenti.
Pokusi su uključivali sudionike izložene različitim vrstama traume. Najčešća trauma, u 12 pokusa, bilo je spolno nasilje, te ratno iskustvo ili nasilje u zajednici u 10 pokusa. U 6 pokusa radilo se o prirodnim katastrofama, u 6 izloženosti fizičkoj traumi, te u 3 izloženost međuljudskom nasilju. U jednom od pokusa isključeni su sudionici koji su bolovali od životno opasne bolesti, koji su fizički zlostavljani ili zanemarivani. Ostali su pokusi uključivali niz različitih trauma.
Autori su se nadali usredotočiti samo na pokuse u kojima je terapija započela unutar jedne godine od izloženosti traumi, međutim to nije bilo moguće jer u većini studija nije bilo naznačeno vrijeme između izloženosti traumi i liječenja. Najčešće korištena psihološka terapija bila je kognitivno bihevioralna terapija, tj. KBT. Druge terapije uključivale su obiteljsku terapiju, izlaganje, informiranje, psihoedukaciju, trening vještina, narativnu terapiju, terapiju davanjem podrške, i tehniku EMDR. Usprkos širokom rasponu psiholoških terapija, nekoliko psihoterapijskih elemenata bilo je zajedničko većini njih, naročito psihoedukacija i vještine nošenja koje su uključene uključene u mnogima.
Sveukupno su našli da djeca i adolescenti koji primaju psihološke oblike liječenja imaju manju vjerojatnost da pokažu simptome ili im bude dijagnosticiran PTSP, u usporedbi s onima koji tako nisu liječeni. Autori su također pronašli određene dokaze da je KBT učinkovitiji nego drugi psihološki postupci. Međutim, nisu nađeni dokazi da psihološke terapije preveniraju druge negativne ishode, kao što je depresija, tjeskoba ili promjene ponašanja. Nažalost, zbog toga što su mnoge studije izvještavale samo o ishodima do jednog mjeseca, nema dokaza o dugoročnim učincima psiholoških terapija.
Postoje određene indikacije da je neke tipove traume lakše liječiti psihološkim postupcima. Simptomi su se smanjili u studijama koje su uključivale izloženost djece i adolescenata spolnom zlostavljanju, nasilju u zajednici, međuljudskom nasilju i prirodnim katastrofama, ali ne kada je izloženost bila fizička trauma ili životno ugrožavajuća bolest. Budući da su samo pojedine studije gledale pojedine traume, ne možemo zasad biti sigurni jesu li te razlike stvarne. Zaključno, iako zasad nije jasno hoće li se dobrobiti zadržati dugoročno, postojeći dokazi preporučuju da se djeci i adolescentima izloženim traumi trebaju ponuditi psihološke terapije da bi se prevenirali klinički simptomi izloženosti traumi.

Irena: Ukoliko želite saznati više o vrstama terapija i vrstama traume u ovom pregledu, možete ga naći na internetskoj stranici Cochrane Library.com. Samo na stranici pretražite 'psihološke terapije i traume u djece'.

Podcast translated by Helena Tomljenović
Translated podcast edited by Matko Marušić
Translated Podcast read by Irena Zakarija-Grković and Helena Tomljenović
Translated Podcast recorded by Teo Peričić