Veliki broj pacijenata koji dolaze u bolničku hitnu službu imaju zdravstvene tegobe koje ne zahtijevaju hitno rješavanje. Budući se u brojnim hitnim službama zbog toga povećava duljina čekanja i čekaonice su prenatrpane, predloženo je da bi u bolničke hitne službe trebalo zaposliti liječnike opće prakse koji bi rješavali slučajeve koji nisu hitni, a što bi moglo biti cijenom prihvatljivije rješenje u odnosu na hitnu medicinsku skrb.

Ovaj Cochrane sustavni pregled uključio je 3 ne-randomizirane studije, u koje je bilo uključeno ukupno 11.203 pacijenata, 16 liječnika opće prakse i 52 specijalista hitne medicine. Studije su ispitale učinak zapošljavanja liječnika opće prakse u bolničkoj hitnoj službi s ciljem liječenja pacijenata čije tegobe nisu hitne, u usporedbi s liječenjem koje pruža specijalist hitne medicine. Opisani ishodi bili su slični u svim studijama, međutim, nije bilo moguće zbirno analizirati te rezultate zbog razlika među studijama. Stoga su studije prikazane s pojedinačnim omjerima rizika za svaku studiju.

Dvije studije, s ukupno 9325 pacijenata, koje su provedene u urbanim sveučilišnim bolnicama pokazuju da liječnici opće prakse naručuju manje pretraga krvi i rendgenskih pretraga te da primaju manje pacijenata u bolnicu. Osim toga, te studije pokazuju da specijalisti hitne medicine pacijente češće upućuju drugim specijalistima te da propisuju više lijekova nego liječnici opće prakse. Te su dvije studije pokazale da zapošljavanje liječnika opće prakse u bolničkoj hitnoj službi omogućuje marginalne uštede te su dale ograničene dokaze o utjecaju na pacijentove vlastite ocjene zdravstvenih ishoda.

Treća studija nije opisala razlike između ta dva pristupa kad su u pitanju pretrage krvi, rendgenska snimanja i hospitalizacije. Međutim, pokazala je da su liječnici opće prakse upućivali više pacijenata specijalistima i da su propisivali više lijekova nego specijalisti hitne medicine. Ta je studija uključila manje ispitanika (1878) i koristila je nestrukturirani sustav trijaže pacijenata, zbog čega su pacijenti možda pogrešno razvrstani u skupine onih koji su bili hitni i onih čije tegobe nisu bile hitne.

Nijedno od uključenih istraživanja nije dalo podatke o duljini čekanja pacijenata, duljini boravka u bolnici, nuspojavama ili smrtnosti. Sveukupno, dokazi su bili vrlo loše kvalitete, sigurnost nije bila detaljno ispitana i rezultati se ne poklapaju. Pronađeni dokazi pokazuju da trenutno ne postoji dovoljno informacija iz istraživanja koji bi omogućili donošenje zaključaka o djelotvornosti i sigurnosti skrbi koju u hitnoj službi pruža liječnik opće prakse pacijentima čije tegobe nisu hitne u usporedbi sa skrbi koju pruža specijalist hitne medicine.