Dosadašnje spoznaje

Ovisnost o kokainu je često povezana s medicinskim, psihološkim i socijalnim problemima za pojedinca i javno zdravstvo, te često uzrokuje probleme u zajednici. Korisnici kokaina imaju ulogu u širenju zaraznih bolesti kao što su AIDS, hepatitis i tuberkuloza, kao i kriminala, nasilja te izloženosti novorođenčadi drogi. Liječenje lijekovima antidepresivima, antikonvulzivima i agonistima dopamina za liječenje zlouporabe kokaina nije utemeljeno dokazima iz Cochrane sustavnih pregleda. Također je ispitana primjena lijekova antipsihotika, pogotovo stoga što kokain može izazvati halucinacije i paranoju koji oponašaju psihozu.

Značajke istraživanja

Cochrane autori su pronašli 14 randomiziranih kontroliranih pokusa u koje je bilo uključeno 719 odraslih ispitanika. Jedna studija bila je provedena u Italiji, a ostale u SAD-u. Studije su provedene u bolničkim i u izvanbolničkim uvjetima, a trajale su od 14 do 168 dana (srednje trajanje: 80 dana). U 11 kliničkih pokusa ispitanici su primali lijek antipsihotik ili placebo, pri čemu su korišteni sljedeći antipsihotici: risperidon (3 studije, doza 1-4 mg/dan, i jedna studija s injekcijama dugo-djelujućeg risperidona u dozi od 25 mg/14 dana), olanzapin (3 studije, doze od 2,5 do 20 mg/dan), kvetiapin (2 studije, doze 400 i 800 mg/dan), lamotrigin (1 studija, 400 mg/dan) i rezerpin (1 studija, 50 mg/dan). Tri studije usporedile su izravno dva lijeka. Jedna studija usporedila je olanzapin (10 mg/dan) i haloperidol (10 mg/dan). Druga studija usporedila je olanzapin (20 mg/dan) i risperidon (9 mg/dan), a treća studija aripiprazol (10 mg/dan) i roprinol (4,5 mg/dan).

Ključni rezultati

Studije su koristile različite načine za procjenu rezultata, što ograničava mogućnost zajedničke statističke procjene rezultata svih studija. Kad su zajedno analizirani svi rezultati pokusa u kojma je ispitan antipsihotik u odnosu na placebo, utvrđeno je da antipsihotici u maloj mjeri povećavaju broj osoba koje ostaju na terapiji, ali nisu bili djelotvorni u smanjenju korištenja kokaina tijekom terapije (2 studije), dugotrajnoj apstinenciji (3 studije) ili smanjenju potrebe za konzumacijom kokaina (4 studije). Pojedinačne usporedbe svakog lijeka s placebom ili s drugim lijekom provedene su u malom broju pokusa u kojima je sudjelovalo malo ispitanika, što ograničava pouzdanost rezultata. Međutim, među tim usporedbama se čini da jedino kvetiapin ima bolji učinak nego placebo u smanjenju uporabe kokaina i želje za kokainom, ali ti podatci su dobiveni samo iz jedne studije koja je uključila 60 ispitanika. Informacije o prihvatljivosti terapije u smislu nuspojava, apstinencije i sindroma sustezanja bile su ograničene. Zaključno, nisu pronađeni dokazi koji podupiru uporabu antipsihotika u liječenju ovisnosti o kokainu.

Kvaliteta dokaza

Glavna ograničenja uključenih studija bila su velik broj osoba koje su odustale od sudjelovanja u istraživanju i nejasno opisivanje metoda korištenih u istraživanjima. Nadalje, broj ispitanika bio je malen i korišteni su različiti načini za mjerenje i opisivanje rezultata, što ograničava mogućnost njihove zajedničke analize. Kad se uzmu u obzir svi navedeni dokazi, zaključeno je da su dokazi umjerene kvalitete za broj ispitanika koji su odustali od sudjelovanja u istraživanju i niske kvalitete za druge analizirane rezultate. Dokazi se temelje na literaturi objavljenoj do 15. srpnja 2015.

Izvor financiranja i sukobi interesa opisani u istraživanjima

Većina pokusa uključenih u ovaj sustavni pregled imala je financiranje farmaceutske industrije ili su navedeni sukobi interesa za dio istraživača zbog različitih ugovornih suradnjih s farmaceutskom industrijom. Samo 5 od 14 uključenih istraživanja navelo je druge izvore financiranja, a od tih 5 studija samo u jednoj (Grabowski 2004) autori su naveli da nemaju sukob interesa. Druga studija (Brown 2012) navela je sukobe interesa za nekoliko autora, a tri studije (Levin 1999, Reid 2005 i Winhusen 2007) nisu uopće navele moguće sukobe interesa autora. Jedna uključena studija (Meini 2010) nije navela informaciju o izvoru financiranja, ali je navela sukobe interesa autora. Ostalih 8 studija uključenih u ovaj sustavni pregled financirala je ili samo farmaceutska industrija (Brown 2010, Hamilton 2009, Kampman 2003) ili su financirani kombinacijom izvora sredstava od industrije i ne-industrijskih izvora (Akerele 2007, Loebl 2008, Smelson 2004, Tapp 2015), pri čemu su tri studije navele sukobe interesa autora (Bron 2010, Hamilton 2009, Kampman 2003), dok ostali nisu naveli potencijalne sukobe interesa.