Zašto je ovaj sustavni pregled važan?

Mučenje nije rijedak problem koji može prouzročiti trajne i ozbiljne fizičke, psihološke i socijalne probleme preživjelima. Liječenje osoba koje su preživjele mučenje nude mnoge ustanove: neke pružaju potporu u različitim okolinama od izbjegličkih kampova do zemalja visokog dohotka; drugi pružaju podršku preživjelima u zemljama gdje postoji trenutna ili nedavno dovršena represija ili oružani sukob. Resursi za te usluge su rijetki, stoga je važno da se koriste na najbolji način kako bi se na najbolji mogući način pomoglo preživjelima.

Koga bi mogao zanimati ovaj sustavni pregled?

Ustanove koje pružaju zdravstvene i pishološke usluge osobama koje su preživjele mučenje; organizacije koje financiraju takve ustanove; osobe koje su preživjele mučenje i njihove najbliže.

Na koja pitanja ovaj sustavni pregled želi dati odgovore? 

Koje intervencije pomažu osobama koje su preživjele mučenje i imaju psihološke i socijalne probleme?

Koje studije su uključene u pregled?

Pretražena je akademska i ne-akademska literatura, poput izvješća nevladinih organizacija koje su pružale usluge, akoja je objavljena do travnja 2013., te je ponovno pretražena literatura u lipnju 2014. Studije su uključene ako su opisivale randomizirana kontrolirana istraživanja intervencija za psihološke i socijalne probleme osoba koje su preživjele mučenje, uključujući djecu i odrasle. Pronađeno je 9 istraživanja s ukupno 507 odraslih sudionika. Istraživanja su uspoređivala različite psihološke intervencije u usporedbi sa skupinama bez terapije i onima koji su primali neku drugu prihvatljivu terapiju. Šest istraživanja je provedeno u ustanovama u Europi, a tri u afričkim izbjegličkim kampovima. Sva istraživanja usmjeravala su se na posttraumatski stres te se radi o dokazima niske do umjerene kvalitete.

Što nam govore dokazi iz pregleda? 

Dokazi, koji su vrlo niske kvalitete, govore o nepostojanju razlika između psihološke terapije i kontrolnih skupina u smislu neposrednog učinka na posttraumatske simptome, potištenost i kvalitetu života. Međutim, nakon šest mjeseci praćenja, četiri istraživanja (86 sudionika) pokazala su umjerenu korist psihološke terapije za simptome posttraumatskog stresa i potištenosti. Tri istraživanja uključivala su narativnu terapiju izlaganja (engl. narrative exposure therapy), a jedno je uključivalo kognitivno-bihevioralnu terapiju. Međutim, pouzdanost rezultata je upitna budući da su dokazi u istraživanjima imali nisku kvalitetu, te su studije uključivale malen broj sudionika. Nijedno istraživanje nije procjenjivalo pogoršavanje problema, promjene u obitelji i socijalnim odnosima ili uključenost zajednice, sa ili bez poboljšanja simptoma.

Što bi dalje trebalo učiniti?

Potrebno je provesti istraživanja sa širim ciljevima intervencija, te bi se trebalo nastaviti procjenjivati učinke postojećih intervencija u skladu s opsegom problema koje muče osobe koje su preživjele mučenje. Potrebno je prilagoditi mjere istraživanja različitim kulturama i jezicima.