Istraživačko pitanje

Cochrane autori analizirali su dokaze o djelotvornosti različitih terapija za parove kod kojih muškarac pati od smanjene plodnosti.

Dosadašnje spoznaje

Intra-uterina inseminacija (IUI), in vitro fertilizacija (IVF) i intracitoplazmatska injekcija spermija (ICSI) su metode potpomognute oplodnje koje se često koriste u parova kod kojih muškarac ima smanjenu plodnost. IUI postupak podrazumijeva uzimanje sperme muškarca i ubacivanje sperme u maternicu žene. Na taj način se sperma dovodi blizu mjesta gdje se odvija oplodnja. IUI se može provesti sa ili bez stimulacije jajnika. Prilikom stimulacije jajnika žene primaju lijekove koje potiču jajnike (organe koji stvaraju ženske spolne stanice - jajne stanice ili oocite) na povećanje broja dostupnih jajnih stanica za oplodnju. Glavna nuspojava tih lijekova su višeplodne trudnoće (stvaranje dva ili više embrija) i sindrom hiperstimulacije jajnika kod kojeg jajnici stvaraju reviše zrelih jajnih stanica. U IVF i ICSI postupcima oplodnja (spajanje jajne stanice i spermija) se događa izvan tijela, u laboratoriju. Jajne stanice se uzimaju pomoću igle navođene ultrazvukom iz tijela žene, pri čemu se probada zid vagine i iglom dolazi do jajnika. Kroz tu iglu se usisava folikularna tekućina iz jajnika koja sadrži jajne stanice. Obično se na taj način dobije između 10 i 15 jajnih stanica. Tijekom IVF postupka se u laboratorijskoj posudi miješaju jajne stanice i spermiji. Nakon toga se očekuje da spermiji sami probiju stijenku jajne stanice i na taj način dođe do oplodnje. Kod ICSI postupka spermiji se izravno ubrizgavaju u jajnu stanicu i na taj način postiže oplodnja. To se radi kad spermiji ne mogu sami prodrijeti kroz stijenku jajne stanice. Oplođene jajne stanice tretiraju se u laboratoriju 2-6 dana u mediju koji sadrži hranjive tvari i nakon toga se prebacuju u maternicu.

Značajke istraživanja

U ovom Cochrane sustavnom pregledu pretražena je medicinska literatura kako bi se pronašla randomizirana kontrolirana istraživanja (kliničke studije u kojima se ljudi nasumično razvrstavaju u dvije ili više terapijskih skupina) na temu liječenja smanjene muške plodnosti. Pronađeno je 10 studija. U svima su uspoređene različite terapije za smanjenu mušku plodnost. Ukupno su uključile 757 parova. Te studije su ispitale sljedeće mogućnosti liječenja: planiranje spolnog odnosa u određeno vrijeme menstrualnog ciklusa (sa ili bez stimulacije jajnika), IUI (sa ili bez stimulacije jajnika), IVF i ICSI. Dokazi se odnose na studije objavljene do travnja 2015. Glavni cilj je bio ispitati koliko žena je nakon tih postupaka donijelo na svijet živorođenu djecu i koliko ih je razvilo sindrom hiperstimulacije jajnika.

Ključni rezultati

Nisu pronađeni dokazi o razlici u broju živorođenčadi i stopama trudnoće između različitih terapija. Također nisu pronađeni dokazi o razlici između bilo koje skupine u stopama štetnih učinaka (višestruke trudnoće, pobačaj). Dostupni podatci iz tih studija o nastanku sindroma hiperstimulacije jajnika bili su previše ograničeni da bi se na temelju njih mogli donijeti ikakvi zaključci.

Kvaliteta dokaza

Većina dokaza bila je niske ili vrlo niske kvalitete. Glavna ograničenja su bila nedostatno opisivanje metoda studija, mali broj uključenih ispitanika i nedosljednost u načinu provedbe istraživanja. Dokazi su bili dostupni samo za 6 od 14 usporedbi koje su ispitane u tim studijama. Potrebno je više istraživanja na ovu temu.