Molitvena nakana jedna je od najstarijih i najčešćih intervencija koje se koriste s ciljem ublažavanja bolesti i održavanja dobrog zdravlja. Prakticira se u mnogim vjerama, a uključuje osobu ili skupinu koja odvoji vrijeme kako bi se obratila Bogu (ili bogu) u ime druge osobe kojoj je na neki način potrebna pomoć. Cochrane sustavni pregled literature istražio je ima li kakve razlike u ishodima ljudi u čije ime se netko moli dok se oporavljaju od bolesti ili operacije, i onih u čije ime se ne radi takav postupak. Obje skupine ljudi u analiziranim istraživanjima i dalje su primale uobičajene terapije za svoje bolesti. Autori sustavnog pregleda pronašli su 10 randomiziranih kontroliranih ispitivanja s ukupno 7807 ispitanika. Većina tih istraživanja usporedila je molitvu (da netko ozdravi) u kombinaciji s uobičajenom terapijom s uobičajenom terapijom bez molitve. U jednom istraživanju uključene su dvije molitvene skupine, u kojoj su se usporedili ispitanici koji su znali da se netko za njih moli s onima koji nisu. U drugom istraživanju molitva je bila retroaktivna, jer su randomizirani ispitanici mjesec dana do 6 godina nakon što su bili primljeni u bolnicu. U svakom od analiziranih istraživanja uključeni su ljudi s različitim bolestima, uključujući leukemiju, srčane bolesti, infekcije krvi, alkoholizam i psihološke ili reumatske bolesti. U jednom istraživanju ispitanici su procijenjeni temeljem visokog ili niskog rizika od smrti i svrstani u odgovarajuću skupinu.

Analiza svih rezultata pokazuje da nije bilo značajne razlike u oporavku od bolesti ili smrti između onih za koje se netko molio i onih za koje nije. U istraživanjima koja su mjerila poslijeoperacijske ili druge komplikacije, neodređene i loše ishode ili broj ponovnih primitaka u bolnicu nisu utvrđene značajne razlike između skupina. U istraživanju koje je napravilo razliku između visokog ili niskog rizika od smrti, ljudi koji su imali visok rizik od smrti imali su značajno veću vjerojatnost preživljenja ako se za njih netko molio. Specifične komplikacije (zastoj srca, veliki kirurški zahvat prije otpusta, potreba za ugradnjom katetera za praćenje rada srca) bile su značajno češće u skupini koja nije primala molitvu. Kad se usporede ispitanici koji su znali da se za njih netko moli i oni koji to nisu znali, manje poslijoperacijskih komplikacija je utvrđeno u onih koji nisu znali da se za njih netko moli.

Autori zaključuju da se, zbog različitih ograničenja pronađenih u analiziranim istraživanjima (kao što su nejasan postupak nasumičnog razvrstavanja ispitanika u skupine i prijavljivanje brojnih različitih ishoda i bolesti), jedino može reži da molitvena nakana nije ni značajno korisna ni značajno štetna za bolesne osobe. Za donošenje čvrstih zaključaka potrebna su nova istraživanja koja će biti bolje osmišljena i prikazana.