Duktalni karcinom in situ (DCIS) koji se razvija u dojci oblik je karcinoma koji se nije proširio izvan tkiva dojke; za taj je oblik karcinoma karakterističan razvoj tumorskih stanica u mliječnom kanalu dojke i obično se dijagnosticira mamografskim pregledom. Mastektomija (kirurško odstranjenje dojke) nudi nam dobre prognoze, no mnoge žene i kliničari preferiraju poštednu operaciju mastektomiju (BCS) za odstranjenje DCSI i okolnog tkiva kao garanciju da DCIS ne bi napredovao u invazivni karcinom. Takav pristup omogućuje očuvanje zdravog dijela dojke. Glavni rizik poštedne mastektomije DCIS-a je mogućnost ponavljanja DCIS-a ili njegovo napredovanje u invazivni karcinom dojke koji s vremenom povećava rizik od metastaziranja (proširenja karcinoma na druge organe). Terapija zračenjem ili radioterapija (RT) je pristup liječenju onkoloških pacijenata uz pomoć ionizirajućeg zračenja. Poslije poštedne mastektomije primjenjuje se radioterapijsko zračenje s ciljem smanjenja rizika od ponovnog javljanja bolesti - recidiva (bilo to DCIS ili invazivnog karcinoma dojke).

Cilj ovoga Cochrane sustavnog pregleda bio je procijeniti korist uključivanja radioterapije u liječenje nakon kirurškog zahvata takve vrste karcinoma dojke i sve potencijalne kratkoročne ili dugoročne posljedice koje ona može uzrokovati. Kratkoročne štetne posljedice uključuju osip i crvenilo kože ili upalu plućnog tkiva. Potencijalne dugoročne posljedice radioterapije uključuju krvožilne bolesti (bolesti srca i velikih žila), oštećenje pluća, razvitak tumora pluća ili osteoradionekrozu (oštećenje kosti koje uzrokuje odumiranje koštanih stanica).

Ovaj sustavni pregled uključio je četiri velike kontrolirane studije u kojima su ispitanice (3925 žena) bile nasumično raspoređene u skupine (randomizirane) i u kojima je provedena usporedba terapije koja se sastoji od poštedne operacije dojke i terapije u kojoj je kombinirana poštedna operacija dojke s naknadnim zračenjem. Provođenje radioterapije nakon kirurškog zahvata smanjuje rizik recidiva bilo DCIS ili invazivnog karcinoma dojke za 51%.

Stariji klinički pokusi o poštednoj operacije dojke nakon koje su pacijenti primali radioterapiju za liječenje invazivnog karcinoma dojke pokazali su dugoročnu toksičnost (štetne posljedice) uzrokovanu zračenjem. U ovom sustavnom pregledu autori nisu pronašli nikakav dokaz povećane toksičnosti prilikom korištenja radioterapije iako neki pokusi nisu prikazali podatke o smrti nevezanoj za karcinom dojke (smrti koje mogu biti potencijalno vezane uz nuspojave). Prikazani broj smrti nevezanih za karcinom dojki bio je podjednak u kontrolnoj skupini i onoj podvrgnutoj radioterapiji. Promjene u načinu primjene zračenja između starijih i novijih pokusa i činjenica da je u novijim protokolima za terapiju zračenja smanjena izloženosti zdravog tkiva zračenju mogu objasniti taj rezultat. Potrebno je dulje praćenje ispitanika prije nego li se definitivno može donijeti zaključak za praksu, međutim radioterapijske metode se nastavljaju poboljšavati i ubuduće će pacijenti vjerojatno imati još manju izloženost okolnog zdravog tkiva zračenju prilikom terapije. Ukupno preživljenje je bilo visoko u obje grupe bez obzira na to je li u liječenje bila uključena radioterapija ili ne. Nije bilo nikakvih prikaza o kratkoročnoj toksičnosti prilikom korištenja radioterapije ili kvaliteti života ispitanika.