Akutna ozljeda bubrega može nastati zbog brojnih uzroka poput infekcije, traume, bubrežnih kamenaca, toksičnih lijekova ili je stečena tijekom bolničke terapije. Osobe s akutnom ozljedom bubrega iznenada gube bubrežnu funkciju što dovodi do slabog izlučivanja urina i nakupljanja tjelesnih otpadnih tvari. Na svakih 1000 osoba koje su otpuštene iz bolnice, kod oko 30 se dijagnosticira akutna ozljeda bubrega, koju ima i oko 6% svihživotno ugroženih pacijenata. Mnogi pacijenti kojima je dijagnosticirana akutna ozljeda bubrega umru od bolesti.

Cilj liječenja akutne ozljede bubrega je obnoviti bubrežnu funkciju korištenjem lijekova, bubrežne dijalize ili oboje. Eksperimentalne studije na životinjama pokazuju da je terapija hormonima štitnjače obećavajuća, ali postoje otvorena pitanja o sigurnosti i učinkovitosti takve terapije kod ljudi.

U ovom Cochrane sustavnom pregledu pretražena je literatura kako bi se ispitala djelotvornost i štetnost terapije hormonima štitnjače za odrasle s akutnom ozljedom bubrega koja je nastala zbog bilo kojeg uzroka, a koji su bili u bolnici i pronađene su dvije studije koje su uključile 97 osoba. Bilo je mnogo razlika između sudionika studija, posebno s obzirom na raniju povijesti bubrežnih bolesti (neki su imali svoje bubrege, drugi su imali transplantirane) i lijekova koji su korišteni. Te razlike znače da nije bilo moguće statistički sažeti (meta-analizirati) podatke studija.

U jednoj studiji je pronađeno da su osobe koje su primale hormone štitnjače imale višu stopu smrtnosti od osoba koje su primale placebo, druga studije nije imala zabilježene smrtne slučajeve. Terapija hormonima štitnjače nije se pokazala ni gora ni bolja od placeba u promjeni potreba pacijenata za dijalizom i transplantacijom. U jednoj studiji, osobe s akutnom ozljedom bubrega koje su primale terapiju hormonima štitnjače trebale su dijalizu dulje nego osobe koje su primale placebo , ali druga nije pronašla razlike. Trajanje boravka na odjelu intenzivne skrbi i bolnici bili su slični za obje skupine u jednoj studiji dok druga nije prikazala te rezultate. Niti jedna studija nije opisala je li se ijednom pacijentu stanje pogoršavalo do završne faze bubrežne bolesti. U planu je bila analiza promjena bubrežne funkcije i broja dijaliza, ali nije bilo dovoljno podataka da bi se to procijenilo.

Uključene su samo dvije studije, koje su imale mali broj sudionika i imale nisku kvalitetu metodologije. Dostupni dokazi upućuju da je korištenje hormona štitnjače povezano s lošijim ishodima kod pacijenata s akutnom ozljedom bubrega te bi se prema tome korištenje te terapije trebalo izbjegavati kod tih pacijenata.