Što su rutinski laboratorijski testovi?

Rutinski laboratorijski testovi su testovi krvi kojima se procjenjuje zdravstveno stanje pacijenta. Testovi uključuju mjerenje udjela različitih tipova bijelih krvnih stanica (koje pomažu organizmu u borbi protiv zaraze), i otkrivanje markera (proteina) koji ukazuju na organsko oštećenje i sustavnu upalu. Ovi su testovi široko dostupni i na nekim mjestima mogu biti i jedini dostupni testovi u dijagnostici COVID-a 19.

Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda

Osobe sa sumnjom na COVID-19 trebaju što prije saznati jesu li su zaražene kako bi se samoizolirale, liječile i obavijestile bliske kontakte.

Trenutno je standardni test za COVID-19 uglavnom RT-PCR test. U RT-PCR testu, brisevi nosa i grla se šalju na analizu obično u velike, centralne laboratorije koji su za to posebno opremljeni. Ostali testovi uključuju one slikovne, poput rendgenskog zračenja, koje također zahtijevaju specijalnu opremu.

Željelo se saznati jesu li rutinski laboratorijski testovi dovoljno pouzdani u dijagnostici COVID-a 19 kod osoba sa sumnjom na to oboljenje. Također se željelo otkriti jesu li oni pouzdani toliko da mogu utjecati na prosudbu o prioritetima za liječenje pacijenata.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražene su studije koje su se bavile pouzdanošću rutinskih laboratorijskih testova u dijagnostici COVID-19 u usporedbi sa RT-PCR i ostalim testovima. Studije su mogle biti bilo kojeg dizajna i provedene bilo gdje u svijetu. Nadalje, mogle su uključivati sudionike bilo koje dobi ili spola, sa sumnjom na COVID-19, ili koristiti uzorke osoba za koje se zna da su oboljele ili nisu oboljele od COVID-19.

Ključni rezultati

Pronađena je 21 studija u kojoj je proučavano 67 različitih rutinskih laboratorijskih testova za COVID-19. Većina studija je pratila koliko pouzdano ovi testovi dijagnosticiraju infekciju virusom koji uzrokuje COVID-19. Četiri su studije uključivale i djecu i odrasle, 16 samo odrasle, a jedna je uključivala samo djecu. Sedamnaest studija je provedeno u Kini, te po jedna u Iranu, Italiji, na Tajvanu i u SAD-u. Sve su studije provedene u bolnicama, osim jedne koja je koristila uzorke iz baze podataka. Većina studija je koristila RT-PCR da bi potvrdila dijagnozu COVID-19.

Pouzdanost testova je uglavnom ocjenjivana na osnovu „osjetljivosti“ i „specifičnosti“. Osjetljivost je udio bolesnih osoba kod kojih je točno prepoznat COVID-19; specifičnost je udio osoba bez COVID-a 19 koje je test označio kao negativne. Što su osjetljivost i specifičnost bliže 100%, to je test pouzdaniji. Test koji bi određivao prioritete u liječenju zahtijeva osjetljivost preko 80%.

Tamo gdje je četiri i više studija vršilo procjenu istog testa, rezultati su objedinjeni i analizirani zajedno. Analize su pokazale da su samo tri testa imala i osjetljivost i specifičnost preko 50%. Dva od njih bila su nespecifični markeri upale (porast interleukina 6 i C-reaktivnog proteina). Treći se odnosio na smanjenje broja limfocita. Limfociti su vrsta bijelih krvnih stanica čiji mali broj može ukazivati na infekciju.

Koliko su pouzdani dobiveni rezultati?

Ne može se sa sigurnošću donositi zaključke na osnovu ovog pregleda jer su se istraživanja međusobno razlikovala, što je otežalo njihovu usporedbu. Primjerice, neka su uključivala osobe sa teškom kliničkom slikom, dok su druga obuhvatila osobe sa jedva primjetnim simptomima COVID-a 19. Također, dijagnoza COVID-a 19 je potvrđena na različite načine: RT-PCR je ponekad korišten u kombinaciji sa drugim testovima.

Na koga se odnose rezultati ovog pregleda?

Rutinske laboratorijske pretrage može vršiti većina zdravstvenih ustanova. Međutim, ovi rezultati vjerojatno nisu reprezentativni u slučaju većine kliničkih situacija u kojima se ti testovi koriste. Većina studija je uključivala osobe sa teškom kliničkom slikom koju je uzrokovala visoka stopa zaraze virusom, a koja se kretala između 27% i 76%. U većini ustanova primarne zdravstvene zaštite, ovi postoci će biti niži.

Što ovo znači?

Rutinski laboratorijski testovi ne mogu razlikovati COVID-19 od drugih bolesti kada se radi o infekciji, upali ili oštećenju tkiva. Nijedan od ovih testova nije se pokazao kao dovoljno dobar da bi postao samostalan test u dijagnostici COVID-a 19, niti da bi se pacijentima dao prioritet u liječenju. Uglavnom će se koristiti za pružanje sveukupne slike o zdravstvenom stanju pacijenta. Konačna dijagnoza COVID-19 mora se postaviti na temelju drugih testova.

Koliko je aktualan ovaj pregled?

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 4. svibnja 2020.