Istraživačko pitanje

Cilj ovog Cochraneovog sustavnog pregleda je bio uporediti različite oblike liječenja novodijagnosticiranog Hodgkinovog limfoma koji uključuju kemoterapiju sa ili bez dodatne radioterapije. Osim preživljenja i eliminacije Hodgkinovog limfoma posebno je analiziran rizik pojave sekundarnih karcinoma uzrokovanih samim liječenjem Hodgkinovog limfoma.

Dosadašnje spoznaje

S obzirom na to da Hodgkinov limfom često pogađa mlade ljude a visoko učinkovite terapije većini bolesnika omogućavaju preživljenje dugo nakon uspostavljanja dijagnoze, liječenje bolesti treba sagledati i u smislu rizika pojave dugoročnih nuspojava. Sekundarni karcinomi su posebno težak oblik kasne toksičnosti nakon kemoterapije i radioterapije. Provedena je meta-analiza na temelju pojedinačnih podataka pacijenata s novodijagnosticiranim Hodgkinovim limfomom kako bi se uporedile različite mogučnosti liječenja s ciljem procjene rizika pojave sekundarnog kacinoma, analize preživljenja i preživljenja bez napredovanja bolesti. Te mogućnosti liječenja uključuju: (1) primjenu kemoterapije sa ili bez dodatne radioterapije; (2) uporabu opsežnijeg ili više ograničenog polja zračenja; (3) uporabu više ili niže doze zračenje; (4) uporabu više ili manje ciklusa kemoterapije i (5) uporabu standardne doze ili intenzivirane doze antitumorskih lijekova.

Obilježja uključenih istraživanja

Dokazi se temelje na literaturi objavljenoj do srpnja 2017. Uključeno je 16 kliničkih istraživanja s pacijentima liječenim od 1984. do 2007. godine. Četiri istraživanja su isključena iz analize jer autori nisu mogli pribaviti pojedinačne podatke pacijenata, i jedno istraživanje koje je pronađeno tek 2015. za koje podaci nisu traženi. Za svako postavljeno pitanje analizirani su podaci iz tri do šest istraživanja koja su uključila 1101 i 2996 ispitanika. Isptianici su praćeni od šest do 11 godina. Sva istraživanja su uključila suvremene, naveliko prihvaćene vrste kemoterapije i radioterapije. U istraživanje su uključeni odrasli pacijenti, ali ne starije dobi, oba spola, u početnom ili uznapredovalom stadiju bolesti. Sva istraživanja su provedena bez izravnog financiranja farmaceutskih tvrtki.

Ključni rezultati

U usporedbi primjene samo kemoterapije u odnosu na istu kemoterapiju i radioterapiju (svi stadiji), primjena kemoterapije bez dodatne radioterapije bila je povezana s manjim rizikom pojave sekundarnog karcinoma, ali možda po cijeni većeg rasta ili ponovnog rasta bolesti.

U usporedbi kemoterapije uz zračenje polja zahvaćenog limfomom i iste kemoterapije ali sa zračenjem polja i izvan zahvaćenog dijela (rani stadiji), nije zabilježena značajna razlika u smislu pojave sekundarnog karcinoma niti preživljenja i preživljenja bez napredovanja bolesti.

U usporedbi kemoterapije uz niže doze zračenja i iste kemoterapije uz veće doze zračenja (rani stadiji), nije zabilježena značajna razlika u smislu pojave sekundarnog karcinoma niti preživljenja i preživljenja bez napredovanja bolesti.

U usporedbi manjeg i većeg broja ciklusa kemoterapije (rani stadiji), nije zabilježena značajna razlika u smislu pojave sekundarnog karcinoma niti preživljenja i preživljenja bez napredovanja bolesti.

U usporedbi pojačane doze i kemoterapije slične ABVD režimu (ABVD je kemoterapijski režim koji uključuje davanje doksorubicina, bleomicina, vinblastina i dakarbazina) (uznapredovali stadiji), pojačane doze kemoterapije poboljšale su preživljenje bez napredovanja bolesti u usporedbi s režimima sličnim ABVD-u, na račun većeg rizika pojave sekundarne leukemije. Dokaze koji ukazuju na poboljšanje preživljenja s intenziviranom kemoterapijom nisu uvjerljivi, iako izgleda da preživljenje produžavaju intenzivirane doze protokola BEACOPP (protokol koji uključuje davanje sljedećih lijekova: bleomicin, etopozid, adriamicin (doksorubicin), ciklofosfamid, onkovin (vinkristin), prokarbazin i prednizon).

Kvaliteta dokaza

Dokazi, što se tiče preživljenja i preživljenja bez napredovanja bolesti, bili su barem umjerene kvalitete, dok su, što se tiče rizika od sekundarnih karcinoma, bili djelomično niske kvalitete zbog malog broja sekundarnih karcinoma zabilježenih u istraživanjima ii prekratkog praćenja. Dakle, zaključci vezani za rizik pojave sekundarnih karcinoma ostaju nesigurni dok ne bude dostupno više podataka iz dugoročnih studija. Budući da je u analizu bilo uključeno puno starijih studija, pri tumačenju ovih rezultata moralo bi se uzeti u obzir moguće poboljšanje tehnike radioterapije koje je nastupilo u međuvremenu.

Rizik od sekundarne leukemije je povećan u pacijenata liječenih prema protokolima intenzivirane kemoterapije; s druge strane, ti terapijski režimi poboljšavaju preživljenje bez napredovanja bolesti. Terapijske odluke moraju se prilagoditi za svakog bolesnika ponaosob. Konsolidiranje tretmana radioterapijom je povezano s povećanom stopom sekundarnih karcinoma; stoga se čini važno definirati populaciju bolesnika i u ranom i uznapredovalom stadiju bolesti koji se mogu sigurno liječiti bez radioterapije nakon kemoterapije. Za rane stadije, metode optimiziranog liječenja kao što su primjena manje ciklusa i smanjenje polja ili doze radioterapije, nisu značajno utjecale na preživljenje bez napredovanja bolesti i pojavu sekundarnih karcinoma.