Ključne poruke

• Samo tri vrste lijekova pokazale su smanjenje simptoma iritabilnosti, agresije i samoozljeđivanja u usporedbi s placebom (lažni lijek). Atipični antipsihotici druge generacije vjerojatno smanjuju iritabilnost i agresiju, no čini se da imaju malen ili nikakav učinak na samoozljeđivanje. Lijekovi za poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD, engl. Attention-deficit/hyperactivity disorder) mogu smanjiti iritabilnost, ali dokazi o tome nisu sigurni. Neurohormoni (oksitocin, sekretin) mogu smanjiti iritabilnost, ali dokazi o tome su vrlo nesigurni.

• Čini se da antidepresivi nemaju učinak na iritabilnost. Istraživanja nisu pratila učinak lijekova (antidepresiva, ADHD lijekova, neurohormona) na agresiju ili samoozljeđivanje.

• Istraživanja su pokazala kako postoji široki spektar nuspojava lijekova za autizam. Antipsihotici, lijekovi za ADHD i neurohormoni imaju veći rizik bilo kakvih nuspojava u usporedbi s placebom.

Što je poremećaj iz spektra autizma (engl. autism spectrum disorder, ASD)?

Autizam je poremećaj koji utječe na djetetov fizički, mentalni i bihevioralni razvoj. To je doživotni poremećaj koji počinje u djetinjstvu, ali se nastavlja u odrasloj dobi. Ljudi s autizmom mogu imati problema s komunikacijom i interakcijom u svakodnevnom životu. Autizam svakog pojedinca pogađa na drugačiji način, u većoj ili manjoj mjeri, pa sa zato opisuje kao spektar poremećaja. Pojedinci s poremećajem iz autističnog spektra (ASD) mogu biti iritabilni, ljuti, agresivni ili skloni samoozljeđivanju, što se definira kao zabrinjavajuće ponašanje koji se teško liječi i uznemirujuće je za pojedinca.

Kako se upravlja ponašanjem koje izaziva zabrinutost?

Zabrinjavajuća ponašanja često se rješavaju različitim vrstama lijekova koji su razvijeni za liječenje drugih stanja. To znači da je njihova učinkovitost za ova ponašanja nepoznata te mogu uzrokovati ozbiljne neželjene učinke. Mogu utjecati na:

• srce i pluća;

• želudac i probavni sustav;

• imunosni sustav;

• kretanje, zglobove i kosti; i

• raspoloženje i osjećaje.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željeli smo saznati koji su lijekovi učinkoviti u smanjenju simptoma zabrinjavajućeg ponašanja u bolesnika ASD-om, odnosno koje nuspojave ti lijekovi izazivaju.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražili smo istraživanja koja su proučavala bilo koje lijekove za zabrinjavajuće ponašanje. Istraživanja su uspoređivala lijekove s placebom (lažnim lijekom) ili drugim lijekom. Ispitanici u istraživanjima su mogli biti odrasli ili djeca, no uključni kriterij je bio ASD s zabrinjavajućim ponašanjem. Usporedili smo i saželi rezultate istraživanja i odredili razinu dokaza na temelju čimbenika kao što je metodologija i veličina uzorka.

Ključni rezultati

Pronašli smo 131 istraživanje sa 7014 sudionika. Većina istraživanja uključivala je djecu, iako su neka istraživanja uključivala i djecu i odrasle ili samo odrasle. Istraživanja su proučavala široki raspon lijekova koje se uobičajeno koriste u liječenju šizofrenije, bipolarnog poremećaja, depresije, poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), konvulzivnih poremećaja, problema s emocijama, bolestima srca i pluća, demencije, Parkinsonove bolesti i anksioznosti.

Atipični antipsihotici, odnosno antipsihotici druge generacije, se koriste za liječenje shizofrenije ili bipolarnog poremećaja. Oni vjerojatno smanjuju iritabilnost, ali mogu imati malo ili nimalo učinka na agresiju i samoozljeđivanje. Ispitanici koji primali antipsihotike mogli bi imati veću vjerojatnost za nuspojave kao što su povećan apetit, vrtoglavica, sedacija (usporeno razmišljanje i kretanje), pospanost, umor i tremor u usporedbi s onima koji ne primaju nikakvu terapiju ili druge lijekove. Vjerojatnost za druge neželjene učinke je bila slična kao u skupini koja je primala placebo.

Neurohormoni (kao što su oksitocin i sekretin) mogu imati minimalan ili mali učinak na iritabilnost, ali niti jedno istraživanje nije objavilo podatke o učincima neuroloških hormona na samoozljeđivanje ili agresivnost. Vjerojatnost za neželjene učinke u skupini ispitanika koji su primali neurohormone je bila slična kao u skupini koja je primala placebo.

Lijekovi za liječenja ADHD-a mogu smanjiti iritabilnost, ali vjerojatno ne utječu na samoozljeđivanje. Nijedno istraživanje nije objavilo podatke o agresiji. Ljudi koji primaju lijekove za ADHD bi mogli imati veću vjerojatnost da će doživjeti nuspojave kao što su pospanost, umor, glavobolja, poteškoće sa spavanjem i smanjeni apetit. Vjerojatnost za druge neželjene učinke je bila slična kao u skupini koja je primala placebo.

Antidepresivi mogu imati malo ili nimalo učinka na iritabilnost. Niti jedno istraživanje nije objavilo korisne podatke o agresiji i samoozljeđivanju. Ispitanici koji primaju antidepresive mogli bi imati veću vjerojatnost za nuspojave poput impulzivnog ponašanja i ponavljanja pokreta ili zvukova (stereotipija) u usporedbi s placebom. Vjerojatnost za druge neželjene učinke je bila slična kao u skupini koja je primala placebo.

Koja su ograničenja ovih dokaza?

Većina istraživanja je trajala kraće od 3 mjeseca, a mali je broj istraživanja uključivao odrasle ispitanike. Stoga nismo sigurni hoće li se isti ishodi vidjeti tijekom duljeg vremenskog perioda ili kod odraslih.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2022. godine.