Dosadašnje spoznaje

Psihoterapija koja uključuje i roditelja i dijete ima cilj otkriti probleme u njihovom odnosu te probleme poput pretjeranog plakanja i problema sa spavanjem ili prehranom. Psihoterapeut koji radi psihoterapiju roditelj-dijete radi to u domu ili u klinici, s namjerom da prepozna nesvjesne obrasce u odnosu i ponašanju te utjecaje iz prošlosti koje utječu na odnos roditelja s djetetom. Pacijenti mogu biti upućeni na takvu terapiju (npr. može ih uputiti liječnik obiteljske medicine u Velikoj Britaniji) ili se mogu sami obratiti u privatnu praksu. Terapija se odvija u individualnim dijadama roditelj-dijete, ali može organizirati i u manjim grupama roditelja i djece.

Istraživačko pitanje

Cilj ovog Cochrane sustavnog pregleda literature bio je utvrditi da li taj oblik psihoterapije poboljšava odnos između roditelja i djeteta ili neke druge aspekte funkcioniranja samog roditelja ili samog djeteta. Također je cilj bio prepoznati komponente tog programa koje su povezane s boljim ishodima i koji su to faktori koji utječu na efikasnost same intervencije (npr. trajanje programa, fokus programa).

Obilježja uključenih istraživanja

Pretražili smo elektroničke baze podataka. Pronašli smo istraživanja u kojima su sudionici dobivali terapiju roditelj-dijete u odnosu na kontrolnu grupu i koja su objavila rezultate koristeći barem jedno standardno mjerilo ishoda (instrument koji je prošao testiranje pouzdanosti mjere ishoda).

Dokazi se temelje na literaturi objavljenoj do 13. siječnja 2014.

Pronašli smo osam istraživanja sa 846 sudionika koje uspoređuju terapiju roditelj-dijete s kontrolnom grupom bez terapije (u četiri istraživanja) ili u kojima je provedena usporedba terapije roditelj-dijete s ostalim načinima liječenja (u četiri istraživanja).

Ključni rezultati

Istraživanja koja su uspoređivala psihoterapiju s roditeljom i djetetom s kontrolnom skupinom koja nije primila terapiju pružila su podatke za 19 meta analiza primarnih ishoda mentalnog zdravlja roditelja (depresija), ishoda interakcije između djeteta i roditelja te majčine senzitivnosti (i.e. kako primarni skrbnik je usklađen s djetetom), uključivanje djeteta i pozitivan angažman roditelja te ishoda kakav tip privrženosti je razvilo samo dijete (privrženost/attachment je djetetova sposobnost da potraži i zadrži bliskost sa primarnim njegovateljem - dječji attachment/privrženost se klasificira kao: "sigurna privrženost" koja je pozitivan rezultat, te indicira da je dijete sposobno da ga se utješi kada je uznemireno te da mu roditelj predstavlja sigurnu bazu iz koje ono istražuje okolinu. Djeca koja su nesigurno privržena ili "izbjegavajuća" (i.e. ili ne trebaju da ih se utješi pod stresom ili pokušavaju to riješiti sama) ili "otporna (i.e. ne može ih se utješiti kada su pod stresom i iskazuju ili bijes ili otpor). Djeca koja su definirana kao "dezorganizirana" u suočavanju sa stresom nisu u stanju proizvesti koherentnu strategiju i iskazuju ponašanje prema primarnom skrbniku kao mješavinu približavanja i izbjegavanja) ; i sekundarni ishodi dječjeg ponašanja i kognitivnog razvoja (i.e. intelektualni razvoj, uključujući razmišljanje, rješavanje problema i komuniciranje).

Prema našim analizama, roditelji koji su bili uključeni u psihotretman s djetetom su imali veću vjerojatnost da će njihovo dijete razviti sigurnu emocionalnu privrženost nakon intervencije; to je povoljan ishod, ali dokazi koji podupiru tu tvrdnju su slabe kvalitete.

Istraživanja koja su uspoređivala psihoterapiju s roditeljom i djetetom sa drugim modelima liječenja pružila su podatke za 15 meta-analiza primarnih ishoda, uključujući mentalno zdravlje roditelja, interakciju između roditelja i djeteta (majčinu senzitivnost), privrženost djeteta, ponašanje djeteta, ili sekundarne ishode poput kognitivnog razvoja djeteta. Niti jedna od ovih usporedbi nije pronašla razlike koje bi išle u prilog psihoterapiji roditelja i djeteta ili drugoj metodi liječenja.

Niti jedna od usporedbi psihoterapije s roditeljem i djetetom, niti kontrolna grupa, niti grupa s drugačijom terapijom nije pokazala neželjene promijene u iti jednom ishodu.

Zaključujemo da, iako je psihoterapija koja uključuje i roditelja i dijete obećavajuća metoda koja poboljšava dječju privrženost, ne postoji dokaz o njenim prednostima u smislu drugih ishoda i nema dokaza da koji bi nas naveli da zaključimo da je efikasnija od drugih načina liječenja za roditelje i djecu. Potrebna su daljnja istraživanja.

Kvaliteta dokaza

U uključenim studijama nisu bili jasni kriteriji kvalitete, postojala su ograničenja u smislu njihovog dizajna ili metoda ili smo zaključili da je bio prisutan rizik utjecaja na istraživanje. Niska kvaliteta dokaza daje nam još manje samopouzdanja u promatrane efekte.