Cilj sustavnog pregleda

Je li potrebno povremeno mjeriti ostatni volumen želuca za vrijeme hranjenja putem sonde? Ukoliko da, koji je najbolji način praćenja volumena? Koliko često treba nadgledati volumen? Koliki volumen bi se mogao smatrati sigurnim?

Dosadašnje spoznaje

Osobe s akutnim bolestima često ne mogu konzumirati hranu iz više razloga (npr. stanje bez svijesti, potreba za mehaničkom ventilacijom). Kako bi se održala dovoljna razina energije i hranjivih tvari za ovu populaciju, obično se koristi hranjenje putem sonde, odnosno davanje tekućih hranjivih tvari kroz fleksibilnu cjevčicu koja dolazi do želuca preko nosa. Hranjenje putem sonde trenutno se preporučuje kao liječenje prve linije za kritično bolesne osobe s akutnim bolestima jer takva tehnika može pružiti nenutritivne (npr. zaštititi od supresije imunosnog sustava zbog akutne bolesti) kao i nutritivne prednosti.

Međutim, osobe s akutnim bolestima često imaju poremećaj u radu želuca i crijeva, pa ne mogu isprazniti sadržaj želuca. Kada se veće količine tekućih hranjivih tvari unose u želudac putem sonde, može doći do pojave refluksa (sadržaj želuca putuje natrag kroz cijev za hranu) ili povraćanja što može dovesti do aspiracijske upale pluća (sadržaj želuca se udiše u pluća ili dišne putove koji vode do pluća).

Jedna od metoda za izbjegavanje ovih komplikacija hranjenja putem sonde je povremeno praćenje ostatnog volumena želuca (engl. gastric residual volume, GRV), koji se definira kao količina tekućeg sadržaja koji se drenira iz želuca. Brzina hranjenja iz sonde se tada može prilagoditi prema volumenu.

Iako praćenje ostatnog volumena može umanjiti komplikacije hranjenja putem sonde i preporuča se u mnogim jedinicama intenzivne njege (JIL) već desetljećima, nemamo dovoljno podataka koji bi podržali taj pristup. Neki rezultati istraživanja pokazuju da praćenje GRV-a nije imalo utjecaja na komplikacije hranjenja putem sonde; štoviše, utvrđeno je da tehnika smanjuje količinu isporučenih hranjivih tvari, čime utječe na ukupne ciljeve liječenja hranjenja putem sonde.

Stoga smo napravili ovaj sustavni pregled u nadi da ćemo odgovoriti na sljedeća pitanja. Je li praćenje ostatnog volumena želuca učinkovito i sigurno? Koji je najbolji način za praćenje (koliko često treba mjeriti GRV u danu; koliki bi se prag trebao postaviti za GRV)?

Ključni rezultati

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 3. svibnja 2021. godine. Uključili smo rezultate iz osam istraživanja koja su uključivala 1,585 odraslih osoba, od kojih su većina bili muškarci (1,019 muškaraca naspram 506 žena) prosječne dobi od 60 do 69 godina. Sva istraživanja provedena su u jedinicama intenzivnog liječenja, a mnogi su ljudi bili teško bolesni i zahtijevali su mehaničku ventilaciju i hranjenje putem sonde više od 48 sati. Ta su istraživanja trajala u rasponu od tri do devedeset dana.

Dva istraživanja (417 sudionika) uspoređivala su manje često praćenje GRV-a s češćim režimom praćenja. Dva istraživanja (500 sudionika) uspoređivala su režim bez praćenja GRV-a s čestim praćenjem. Jedno istraživanje (329 sudionika) procijenilo je učinke praga GRV-a, uspoređujući viši prag u trenutku aspiracije s nižim pragom. Dva istraživanja (140 sudionika) uspoređivala su tehniku vraćanja s tehnikom odbacivanja aspiriranog/dreniranog ostatnog volumena.

Utvrdili smo da nema pouzdanih dokaza o učinku praćenja ostatnog volumena želuca (rjeđe u odnosu na češće; bez praćenja naspram čestog praćenja) na smrtnost, upalu pluća, povraćanje i duljinu boravka u bolnici.

Razina pouzdanosti dokaza

Pet od osam uključenih istraživanja procjenjivalo je smrtnost kao ishod. Većina istraživanja bila je loše provedena s oskudnim podacima, što je otežavalo njihovu interpretaciju. Stoga je ukupna pouzdanost uključenih dokaza za naše rezultate pregleda bila vrlo niska, a s ovim nalazima treba postupati oprezno.