Istraživačko pitanje

1) Smanjuje li dodavanje želučanog omotača oko cijevi za hranu (jednjaka) povrat hrane i kiseline iz želuca u cijev za hranu (regurgitaciju) kada se napravi laparoskopski za liječenje ahalazije?

2) Koja vrsta je želučanog omotača (djelomična ili potpuna) oko cijevi za hranu bolja u kontroliranju regurgitacije bez izazivanja poteškoća pri gutanju (disfagije) kada se napravi laparoskopski za liječenje ahalazije?

Dosadašnje spoznaje

Ahalazija je rijetka bolest uzrokovana stalnim kontrakcijama zaliska (donjeg sfinktera jednjaka) na donjem kraju cijevi za hranu. Uzrokuje poteškoće pri gutanju koje se mogu ublažiti laparoskopskom operacijom kojom se odvajaju mišići (Hellerova kardiomiotomija) ovog zaliska. Svrha ovog zaliska je sprječavanje regurgitacije hrane i kiseline (refluksa) iz želuca u cijev za hranu (jednjak). Dijeljenjem mišića ovog zaliska u liječenju ahalazije može dovesti do pojačane regurgitacije kiseline. Kako bi se regurgitacija spriječila, neki kirurzi omotaju gornji dio želuca oko donjeg kraja cijevi za hranu. Želučani omotač djeluje kao umjetni sfinkter koji sprječava regurgitaciju kiseline. Ulogu želučanog omotača u kontroliranju regurgitacije ne prihvaćaju svi kirurzi, a postoji neslaganje oko toga koja vrsta omotača (onaj koji je djelomično pričvršćen na prednji ili stražnji dio želuca ili koji potpuno obavija želudac) najbolje kontrolira regurgitaciju, bez pogoršavanja poteškoća pri gutanju.

Značajke istraživanja

U ovaj smo sustavni pregled uključili istraživanja u kojima su odrasli s ahalazijom imali laparoskopsku operaciju u svrhu dijeljenja mišića zaliska na donjem kraju cijevi za hranu; istraživanja su koristila različite vrste želučanih omotača ili ih uopće nisu koristila. U svim tim istraživanjima, ispitanici su nasumično raspoređeni u terapijsku skupinu (randomizirano kontrolirano ispitivanje) kako bi se osigurala jednaka zastupljenost i smanjila svaka pogreška uzrokovana predrasudama (pristranosti). Uspoređujući rezultate ovih različitih tehnika pokušali smo saznati pomaže li dodavanje želučanog omotača u sprječavanju regurgitacije kiseline, kao i koja je vrsta omotača bolja u kontroliranju regurgitacije. Pretražili smo baze podataka (CENTRAL, MEDLINE, Embase) 31. listopada 2021. godine. Uključili smo osam istraživanja u ovom sustavnom pregledu (ukupno 571 ispitanik). Svi ispitanici su bili podvrgnuti laparoskopiji u svrhu dijeljenja mišića zaliska na donjem kraju cijevi za hranu. Osim toga, 298 ispitanika je imalo djelomični prednji (Dor) želučani omotač, 81 ispitanik je imao djelomični stražnji (Toupet) omotač, 72 ispitanika su imala potpuni (Nissen) omotač, 55 ispitanika je imalo želudac spojen na cijev za hranu (kut Hisovog povećanja) šavovima, a 65 ispitanika nije imalo dodatne zahvate.

Ključni rezultati

Dokazi ne pružaju dovoljno informacija o tome mijenja li dodavanje djelomičnog stražnjeg (Dor) omotača ishod regurgitacije kiseline kao ni utječe li na otežano gutanje. Čini se da nema razlike u ishodima između djelomičnih prednjih (Dor) i djelomičnih stražnjih (Toupet) omotača kada su u pitanju regurgitacija kiseline i poteškoće pri gutanju, ali ti dokazi nisu sasvim pouzdani. Potpuni (Nissen) omotač uzrokuje veće poteškoće pri gutanju u usporedbi s djelomičnim prednjim (Dor) omotačem. Istraživanje koje je uspoređivalo djelomični prednji (Dor) omotač s postupkom u kojem je želudac pričvršćen za cijev za hranu s nekoliko šavova nije pokazalo nikakvu razliku kod poteškoća pri gutanju nakon operacije, ali nije dalo nikakve informacije o regurgitaciji kiseline.

Pouzdanost dokaza

Sva istraživanja uključena u pregled bila su dobro osmišljena. Međutim, jedno istraživanje je objavljeno kao sažetak što nam daje ograničene informacije. Ostala ograničenja ovog pregleda su mali broj ispitanika i kratka razdoblja praćenja istraživanja. Također postoje razlike u definiranju, mjerenju i procjeni ishoda u uključenim istraživanjima. Sveukupna je pouzdanost dokaza u ovom pregledu bila niska.