Ovaj pregledni rad ispituje razumijevanje uobičajene prakse provjeravanja postoje li ozljede kralježnice u pacijenata koji se javljaju svom obiteljskom liječniku ili u hitni prijem radi novonastalih bolova u leđima. Liječnici obično postave nekoliko pitanja i pregledaju leđa kako bi provjerili postoji li mogućnost prijeloma kralježnice. Razlog za to je što se terapija običnih bolova u leđima i prijeloma kralježnice razlikuje. Dijagnoza prijeloma obično se postavlja s pomoću rendgena, a terapija uključuje odmor, ortozu za kralježnicu i lijekove protiv bolova. Terapija uobičajenih bolova u leđima uključuje tjelovježbu, kiropraktičku manipulaciju, i lijekove protiv bolova; rendgen, kompjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MR) nisu korisni u postavljanju dijagnoze. Prijelomi su rijetki - prisutni su u 1-4,5% pacijenata koji se javljaju obiteljskom liječniku radi novih bolova u leđima.

Osam istraživanja koja su uključivala nekoliko tisuća pacijenata opisala su 29 različitih pitanja i testova prilikom kliničkog pregleda koji se koriste u potrazi za prijelomima kralježnice. Većina od opisanih 29 nije bila precizna. Najbolja pitanja uključivala su informacije o upotrebi steroida (koji mogu uzrokovati slabost kostiju), dobi pacijenta (dob iznad 74 godine povećava rizik prijeloma), i nedavnoj traumi (poput pada). Upotreba kombinacije najboljih pitanja poboljšava točnost. Primjerice, žene starije od 74 godine imaju veću vjerojatnost prijeloma kad se jave liječniku radi bolova u leđima. Najbolji indikator prijeloma kralježnice u hitnom prijemu bila je modrica ili ogrebotina na bolnom dijelu leđa.

Frakture su rijetke i u pravilu ne zahtijevaju hitno liječenje, čak i ako postoje upozoravajući znakovi moguće je promatrati i čekati. U razdoblju čekanja pacijenti bi trebali izbjegavati tjelovježbu i kiropraktičke manipulacije koje se ne preporučuju u slučaju prijeloma.

Najgore posljedice lošeg probira su pretjerano liječenje i nedostatno liječenje. Ako testovi nisu precizni, pacijenti bez prijeloma mogu biti izloženi pretragama, rendgenu ili CT-u, s posljedično nepotrebnim izlaganjem rendgenskom zračenju, dodatnim troškovima, kao i povećanoj zabrinutosti. U drugoj krajnosti (i znatno rjeđe) moguće je previdjeti prijelom, zbog čega pacijent može provesti dodatno vrijeme bez najbolje terapije.

Većina istraživanja bila je niske ili umjerene kvalitete, pa je potrebno više istraživanja kako bi se identificirala najbolja kombinacija pitanja i metoda kliničkog pregleda.