Ključne poruke

• Psihosocijalni oblici liječenja smanjuju broj sudionika s poremećajem upotrebe stimulansa koji prerano napuštaju liječenje i vjerojatno povećavaju duljinu apstinencije od stimulansa, u usporedbi s nikakvim liječenjem.
• U usporedbi s uobičajenom skrbi, psihosocijalni oblici liječenja pomažu ljudima da ostanu dulje u liječenju, ali vjerojatno ne čine nikakvu razliku u učestalosti uzimanja stimulansa.
• Potrebno je više istraživanja za usporedbu različitih psihosocijalnih pristupa kako bismo bolje razumjeli koji su oblici liječenja najbolji za koga, kada i u kojem kontekstu.

Što je poremećaj upotrebe stimulansa?

Poremećaj korištenja stimulansa je psihički poremećaj karakteriziran snažnom željom za korištenjem psihostimulansa i nemogućnošću kontrole njihove uporabe. Kokain, amfetamini, crack i MDMA su psihostimulansi. Psihostimulansi su druga najčešće korištena zabranjena droga u svijetu, nakon kanabisa. Poremećaj korištenja stimulansa povezan je s ozbiljnim medicinskim posljedicama, uključujući deluzije i halucinacije, kardiovaskularne bolesti, AIDS, virusni hepatitis i spolno prenosive infekcije. Ljudi s poremećajem upotrebe stimulansa izloženi su visokom riziku da budu uključeni u prometne nesreće, kriminal, seksualno zlostavljanje i međuljudsko nasilje.

Kako se liječi poremećaj korištenja stimulansa?

Trenutno nema odobrenih lijekova za liječenje poremećaja uporabe stimulansa. Stoga se psihosocijalni oblici liječenja smatraju prikladnom alternativom. Psihosocijalni oblici liječenja djeluju na pamćenje i učenje ljudi, a cilj im je pomoći da razviju vještine za suočavanje s poremećajem upotrebe stimulansa. Postoje mnoge vrste psihosocijalne terapije i svaka ima teoriju koja objašnjava kako pomaže ljudima da se promijene. Najčešće korišteni psihosocijalni oblici liječenja za poremećaje korištenja stimulansa su sljedeći.

• Kognitivno-bihevioralna terapija pokušava pomoći ljudima da prepoznaju i promijene svoja disfunkcionalna uvjerenja, negativne misli i neželjena ponašanja, putem bihevioralnih zadataka i vještina suočavanja.
• Upravljanje nepredviđenim okolnostima nagrađuje ili 'ojačava' ljude za pozitivne promjene u ponašanju, dajući im novac, bonove ili druge nagrade kada se suzdrže od korištenja stimulansa.
• Motivacijski intervju ima za cilj razriješiti kontradiktorne osjećaje ljudi o njihovoj uporabi droga i povećati njihovu spremnost na promjenu.
• Psihodinamička terapija koristi terapijski odnos između psihoterapeuta i klijenta za rješavanje nesvjesnih konflikata i razvijanje uvida.
• Facilitacija u dvanaest koraka je prilagođena metodologije i koncepti koji se koriste na sastancima Anonimnih alkoholičara.

Cilj ovog sustavnog pregleda

Željeli smo saznati pomažu li psihosocijalni oblici liječenja osobama s poremećajem upotrebe stimulansa da smanje uporabu ili prestanu koristiti psihostimulanse.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražili smo istraživanja u kojima su ljudi nasumično raspoređeni u jednu od dvije ili više skupina, a koja su uspoređivala bilo koji psihosocijalni oblik liječenja s nikakvim liječenjem ili uobičajenom skrbi (savjetovanje, obrazovanje ili informacije o upotrebi stimulansa). Rezultati istraživanja su uspoređeni i sažeti te je procijenjena pouzdanost dokaza na temelju čimbenika poput metoda istraživanja i veličine uzoraka.

Što smo pronašli?

Pronašli smo 64 istraživanja koja su uključivala ukupno 8241 osobu s poremećajem upotrebe stimulansa. Gotovo tri četvrtine istraživanja uključivalo je ljude koji su konzumirali kokain ili crack. Najviše istraživanja provedeno je u SAD-u, u Španjolskoj su bila 4 istraživanja, u Australiji i Velikoj Britaniji po 3, u Švicarskoj, Brazilu i Iranu po 2 te u Nizozemskoj i Južnoj Africi po 1. Sveukupno, istraživanja su nudila liječenje u prosječnom trajanju od 4 mjeseca, ali programi su varirali od jedne sesije do 12-mjesečnog programa. Istraživanja su ispitivala različite vrste psihosocijalnih oblika liječenja navedenih gore.

Većina istraživanja uspoređivala je psihosocijalno liječenje s nikakvim liječenjem. Dvanaest istraživanja uspoređivalo je psihosocijalni tretman s uobičajenom skrbi. Četrnaest istraživanja uspoređivalo je jednu vrstu psihosocijalnog tretmana s drugom vrstom.

Ključni rezultati

U usporedbi s nikakvim liječenjem, psihosocijalni oblici liječenja smanjuju broj ljudi koji prerano napuštaju istraživanje i vjerojatno povećavaju duljinu vremena u kojem ostaju bez stimulansa (tj. povećavaju apstinenciju). Također smanjuju učestalost uzimanja stimulansa. Vjerojatno pomažu ljudima da imaju dulja razdoblja apstinencije tijekom liječenja, ali mogu imati malu ili nikakvu razliku u dugoročnoj apstinenciji.

U usporedbi s uobičajenom skrbi, psihosocijalni oblici liječenja smanjuju broj ljudi koji prerano napuštaju liječenje. Mogu imati mali ili nikakav učinak na razdoblja stalne apstinencije tijekom liječenja i na produljenje razdoblja apstinencije. Vjerojatno imaju mali ili nikakav učinak na učestalost uzimanja stimulansa.

Pet istraživanja procijenilo je imaju li psihosocijalni oblici liječenja negativne učinke. Od toga su 4 istraživanja izjavila da nije bilo negativnih učinaka.

Koja su ograničenja dokaza?

Ljudi koji su pružali terapiju i sudionici znali su koju vrstu terapije koriste. Stoga su mogli promijeniti svoje ponašanje na način koji bi utjecao na ishode. Međutim, u većini istraživanja rezultati uzimanja droga koje su prijavili sudionici bili su potvrđeni analizom urina, tako da vjerujemo da to nije bitno utjecalo na rezultate. Ne možemo biti sigurni da je raspodjela sudionika u skupine obavljena na odgovarajući način, budući da većina istraživanja nije pružila dovoljno informacija o tom procesu. Istraživanja koja su uspoređivala psihosocijalne oblike liječenja s uobičajenom skrbi bila su rijetka i mala, tako da nismo sigurni u ove rezultate.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj sustavni pregled su uključeni dokazi objavljeni do 26. rujna 2023. godine.